Proces europskih integracija je od svog nastanka obilježen asimetrijom nadležnosti između područja ekonomske i socijalne politike. Prvi se aspekt razvoja pokazao mnogo važnijim, dok je socijalni aspekt marginaliziran. Ta se asimetrija uvelike ponovila na mirovinskom polju. EU je, iako nije imala izravne nadležnosti, razvila evolucijski mirovinski program u skladu s tri glavne aktivnosti: integracija na jedinstveno tržište mirovina kroz koordinaciju programa socijalnog osiguranja među državama; pokretanje programa paneuropskih mirovinskih fondova i regulacije zanimanja; jačanje fiskalne i monetarne discipline (naglasak na financijskoj održivosti mirovinskih sustava).
Posljednji cilj je postignut kroz Pakt za stabilnost i rast, kao i makroekonomsku i fiskalnu koordinaciju koja se rijetko fokusirala na strukturne mirovinske reforme, dok su se nastojanja za modernizaciju nacionalne mirovinske politike u najvećoj mjeri temeljile na mekom zakonu koji se fokusirao na adekvatnost, održivost i sigurnost mirovina. U jeku nedavne financijske i ekonomske krize, mnogi su kritizirali strategiju Europske unije za rješavanje društveno-ekonomskih pitanja. Mnogi su predvidjeli dalje pogoršanje socijalne dimenzije EU i sve očitiju neravnotežu između ekonomskih prioriteta integracijskog projekta i njegovih socijalnih ciljeva.
Žene vrijede manje?
To je pitanje osobito značajno za žene, jer je njihov položaj višestruko
ovisan o snazi solidarnih mehanizama i redistributivnosti prava, kako u ukupnom segmentu socijalne sigurnosti, tako i u mirovinskom sustavu. Žene su u svim zemljama EU ugroženije od muškaraca, a najveće diskriminativne razlike su u mirovinama, pošto na svakih 100 eura mirovine muškarca, žene dobivaju samo 61 euro. One vrijede 39 posto manje. Zato su europske strategije i politike itekako značajne za dostojanstvo u starosti u svim zemljama.
Od studenoga 2017. kad je usvojen europski socijalni stup, socijalna osjetljivost i širenje europske socijalne agende postaju sve vidljivijima. Institucije EU ocjenjuju dugoročnu održivost javnih financija i u odnosu na pitanje starenja populacije, koje se procjenjuje putem različitih makroekonomskih projekcija temeljenih na različitim pretpostavkama i scenarijima. Iako su takve projekcije vrlo skromnog opsega i ne daju puni uvid u problem starenja u dostojanstvu, u njih se u novije vrijeme polako uključuje rodni aspekt, osobito po pitanju rodnog jaza u mirovinama, niže pokri- venosti starijih žena mirovinama, visoke prisutnosti žena među onima koji primaju najniže mirovine, a ponajviše po pitanju rasta ženskog samačkog siromaštva.
Opasnost privatizacije mirovina
Riječ je o kompleksnom pitanju, jer puka usporedba vrijednosti mirovine i plaće izračunom udjela prve mirovine
u posljednjoj plaći ne daje pravi odgovor na pitanje dostatnosti iznosa za dostojanstveni život. Uskoro se očekuje korak dalje, od načela ka akciji. Uskoro će se donijeti preporuka s ciljem uspostave minimalnih standarda socijalne sigurnosti, odnosno da mirovina bude usklađena s kupovnom moći. Iako to nije dokument snage direktive, po prvi puta će se učvrstiti minimalni standardi u mirovinskom sustavu koji su, poput minimalne mirovine, nacionalne naknade za starost i sličnih mehanizama, od vitalnog značenja za žene, jer njihov standard direktno ovisi o takvim zajamčenim pravima.
U isto vrijeme Međunarodna organizacija rada je započela djelovati proaktivno kad je riječ o privatizaciji mirovinskih sustava, što je propustila devedesetih godina kad su uvođeni obvezni drugi stupovi. Na primjer, Ukrajini je ove godine preporučeno da nikako ne nastavi s privatizacijom mirovinskog sustava, jer bi se time ugrozila adekvatnost mirovina, a svakako bi bitno ugrozilo žene u mirovini i povećalo mirovinski rodni jaz. Multilateralne organizacije krenule su konačno štititi najslabije, a u mirovinskom sustavu to su svakako žene, kako zbog niskih plaća i nesigurnih oblika rada, tako i zbog korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta.
