I ovog rujna Zagrepčani su mogli uživati u delicijama Zagreb Burger Festivala, koji se održavao na Strossmayerovom trgu. Uživanje u ukusnim burgerima, uz dobro piće, rekli bi, čisti hedonizam, ljepota življenja. No, samo par stotina metara dalje u istom trenutku oko osam sati navečer potpuno druga slika. Oko 50-ak osoba došlo je ispred glavne zagrebačke pošte na Glavnom kolodvoru na besplatan obrok, grah varivo i sendviče kako bi preživjeli još jedan dan. Oni su, naime, beskućnici i umirovljenici koji se ne mogu prehraniti od svojih niskih primanja.
Organizaciju dostave i dijeljenja hrane obavljaju volonteri udruge Savao na čijem čelu je predsjednik Zvonko Jambrešić, čovjek koji je 2017. godine pokrenuo cijeli projekt kako bi pomogao najsiromašnijim građanima Zagreba. Kako nam Zvonko kaže, udruga ima 18 članova i preko 100 volontera koji povremeno uskaču na poslovima prikupljanja i dijeljenja hrane.
Zvonko dobra srca
Zvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih sestara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u realizaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.
Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih iZvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih sestara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u realizaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.
Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih i upitali ih zbog čega dolaze. Prvo smo sjeli na klupu pored gospođe Ivke, koja ima 75 godina. Otkrila nam je da prima mirovinu tek nešto veću od tisuću kuna. Dakako, jako niska mirovina razlog je što dolazi gotovo svakog utorka i petka ispred glavne pošte.
Sram od siromaštva
„Živim u garsonijeri pet sa tri, a mjesečno plaćam Holdingu 217 kuna. To je previše. Zbog toga moram skupljati boce, ponižavam se, jer me je sram kad me vide znanci i susjedi”, kazala nam je tužnim tonom Ivka.
Njezina životna priča, kao i svih koji su došli ispred glavne pošte nije nimalo ružičasta. Muž ju je ostavio zbog druge žene dok je imala četvero malodobne djece, a danas od tih četvero djece samo jedno dijete radi, najstarija kćer koja ima 50 godina, ali joj ona, kao ni preostalo troje nezaposlene djece, ne može financijski pomoći.
Uz sve to ni zdravlje je ne služi, ima velikih problema sa srcem, teško diše, ima jake bolove u nozi, zbog kojih ide na vježbe. Kazala nam je i da je prije par godina imala problema s očima i da su joj liječnici već kazali kako će izgubiti vid, a onda se dogodilo čudo. Nakon posjeta Međugorju i konstantnih molitvi problem s očima je nestao.
S obzirom na bijednu mirovinu upitali smo je misli li da će joj Vlada u skorijem vremenu povećati mirovinu, no kod nje ne vlada optimizam. „Pošto mi je vrijeme da umrem, sumnjam da ću vidjeti to poboljšanje”, potresno nam je kazala Ivka.
Premala penzija
Cijeli naš razgovor s Ivkom slušala je i gospođa od 85 godina, koja je sjedila pored nje, a koja nam nije htjela reći svoje ime. Ona nam je otkrila kako prima 2.000 kuna mirovine. Na naš upit zašto dolazi na besplatne obroke odgovorila nam je protupitanjem: „Mislite da je ovo velika penzija?” Gospođa nam je kazala kako nema nikog, ni djece ni muža da joj pomognu. Većinu radnog vijeka provela je u Krašu, a zbog niske mirovine kaže da je i ona, kao i Ivka, primorana skupljati boce. Ali za razliku od Ivke, kaže nam da se ona toga ne stidi.
Treća osoba koja je pristala s nama pričati bila je beskućnica Štefica, stara 59 godina. Dakako, njezina priča je puno gora od prethodne dvije. Svakog utorka i petka dolazi ispred glavne pošte kako bi se najela. Kazala nam je kako šest godina živi kao beskućnica te spava u tramvajima i autobusima na noćnim linijama. Na naš upit prima li barem socijalnu pomoć, odgovora negativno, dodajući kako je u životu radila samo na zemlji, poljoprivredu, te da nema nikakvih primanja.
Spava na noćnim linijama
Najviše nas je zaboljela činjenica da ima šestero djece, ali da nije s njima u kontaktu te da joj nitko ne
pomaže. Pokušali smo joj postaviti još pitanja o djeci, ali nas je prekinula i kazala da ih ne želi prikazivati u negativnom svjetlu.
Na razgovor je pristao i 80-godišnji Šime, koji nam je kazao da prima 2.600 kuna mirovine. Kako nam je rekao, na besplatne obroke dolazi kako bi uspio preživjeti, ali dolazi i zbog druženja, na ovaj svojevrsni „tulum” za siromahe. Kazao je kako je upoznao neke zanimljive ljude, što je dodatni plus njegovih dolazaka kod glavne pošte.
Šime je kazao i kako jako pazi na svoje račune, te da nikad nije otišao u minus, iako živi sam i ima štošta računa za platiti. Na naš upit smeta li ga odnos vlasti prema umirovljenicima dobili smo neočekivani odgovor.
Ništa protiv države
„Mogućnosti nisu takve, država jednostavno nema novca, a svi ga traže, evo sad liječnici pa profesori. Jednostavno nema dovoljno za sve. Država je ionako dužna.”
Na naš upit što misli o uvođenju tzv. nacionalne mirovine je kazao kako je za to da se uvede, ali uz određene uvjete. „Onaj koji nešto dobije jer nema ništa, ne smije nikad biti u boljem položaju od onoga koji barem nešto ima jer je više radio”.
Tužne životne priče o siromašnim, ostavljenim starcima, malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Zbog toga smo upitali predsjednika udruge Savao Zvonka Jambrešića kako naši čitatelji mogu pomoći. On je pozvao sve koji su u mogućnosti doći volontirati, donirati novac, vrijeme, odjeću i hranu neka se obrate franjevcima s Kaptola koji s njima surađuju.
Svjestan da će ove retke pročitati uglavnom umirovljenici, Zvonko je nadodao kako pomoć očekuje od onih umirovljenika koji su to u mogućnosti. Probudimo se!
Igor Knežević
