Zamislite situaciju u kojoj vas HZMO zove svakih nekoliko godina na vještačenje kako bi potvrdio je li vaša invalidska mirovina pravilno dodijeljena. To je uvijek stres za primatelja takve mirovine, jer uvijek postoji bojazan od gubitka stečenih prava. Takva praksa nadležnih institucija bila je uobičajena s vremena na vrijeme, još od poslijeratnih vremena. Danas, kad se prilikom izmjene svakog propisa govori o„lažnim” invalidima, takav sustav u javnosti se smatra opravdanim.
No, Ustavni sud očito smatra da takav sustav nadzora korištenja mirovinskih i invalidskih prava nije u skladu s općim propisima. Naime, 30. siječnja 2018. do nesena je odluka (U-I-1574/2016), kojom su ukinuti članci 103., 126.a, i stavak 5. članka 129. ZOMO-a koji su određivali uvjete naknadne kontrole i nadzora. Članak 103. je uređivao mogućnost da HZMO po službenoj dužnosti provodi naknadnu kontrolu i nadzor pojedinih slučajeva u kojima je doneseno rješenje da se ne može podnijeti žalba. To je značilo, prema objašnjenju Ustavnog suda, da HZMO može izvan svih rokova za intervenciju u pravomoćna rješenja pokrenuti upravni spor kako bi utvrdio je li upotreba stvarnih prava u pojedinom slučaju zakonita ili nije.
Ništa sporno, ali…
U članku 126.a propisana je mogućnost obavljanja kontrolnog pregleda po službenoj dužnosti i to za osobe koje su stekla prava utvrđena na temelju smanjene radne sposobnosti ili djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, tjelesnog oštećenja ili opće nesposobnosti za rad članova obitelji tijekom korištenja tih prava. Slijedom toga, stavkom 5. članka 129. propisana je revizija Ministarstva rada i mirovinskog sustava, ali ne na način da reviziju obavljaju isti vještaci koji su i donijeli prethodno rješenje. Takve odredbe ZOMO-a Ustavni sud smatra pretjeranim.
„Ustavni sud smatra da zakonodavac ne smije omogućiti ispitivanje svih činjenica koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određivanje prava na mirovinsko osiguranje bez ikakvog vremenskog ograničenja”, stoji u kratkom pojašnjenju odluke.
Osnova za takvo mišljenje leži u Zakonu o upravnom postupku u kojem je propisano da se „pravomoćnost treba promatrati kao dio načela zaštite stečenih prava stranaka te se može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Takva intervencija u pravomoćnost moguća je samo ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima i nije protivno temeljnim odredbama i svrsi samoga ZUP-a”.
Ustavni sud smatra da HZMO može donijeti nove akte ako je činjenično stanje u pojedinom slučaju promijenjeno, ali samo ako je za to propisan rok. Prema ZUP-u, to može biti najviše tri godine od dana dostave pravomoćnog rješenja stranci. Dakle, nije problem u nadzoru, već u vremenu njegovog provođenja. No, što to znači za korisnike?
Ustavni sud donio je odluku kojom je, laički rečeno, zaštitio one koji su „lažni invalidi” čime je onemogućio HZMO provede postupke kontrole ako su se pojavile činjenice koje bi upućivale na to da je pravomoćno rješenje o radnoj nesposobnosti dobiveno manipulacijama, lažnom dokumentacijom ili korumpiranjem državnih službenika. Dakle, korupcija nakon tri godine prestaje to biti, a laž postaje činjenica. HZMO će morati ubrzano raditi da pohvata rokove, no neke činjenice se naprosto saznaju slučajno, kasnije isplivaju na površinu, a ako je rok prošao, lažni invalidi su zaštićeni. Nazdravlje.
Suci protiv sudaca
Zanimljivo je da su ustavni suci Miroslav Šumanović i Branko Br- kić dali izdvojeno mišljenje.
„Nema pozivanja na stečena prava ako je stjecanje prava posljedica nezakonitosti, a posebice ako je pravo na mirovinu stečeno na lažnoj izjavi, lažnoj ispravi ili lažnom dokazu. U tom je slučaju radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti daljnje korištenje toga prava. Takvo pravo – formalno stečeno pravomoćnim upravnim aktom, u biti se zasniva na manipulaciji i prijevari, pa svakom novom mjesečnom isplatom narušava pravni poredak, povjerenje u pravnu državu, a kod onih građana koji se uzdržavaju vlastitim radom i pritom od svoje zarade izdvajaju za one koji su na nedopušten način stekli tobožnje pravo na mirovinu, svaki put nanovo izaziva osjećaj nepravde i nepovjerenje u pravo i državu, stvara osjećaj da nepravo dominira iznad prava (nikada pravo ne smije ustupiti pred nepravdom)”, napisali su Šumanović i Brkić. Tome su dodali i socijalnu komponentu navodeći kako „lažne invalidske mirovine omogućuju radno sposobnom stanovništvu da živi bez rada, na teret onih koji rade, a ove potonje stavlja u svojevrsni ‘ropski’ položaj jer su dužni uzdržavati kao invalide one koji može biti ‘pucaju od snage”.
Ipak, jezičac vage pravde ovaj put je otišao u smjeru nepravde.
Milan Dalmacija
