Na telefone Sindikata umirovljenika Hrvatske u posljednje vrijeme sve se češće javljaju nezadovoljni korisnici instituta najniže mirovine, a koji su zaposleni do polovice punog radnog vremena. Da nisu siromašni, oni vjerojatno ne bi ni išli raditi.
Međutim, prema sadašnjim propisima njima se usteže zakonski utvrđena najniža mirovina te se priznaje samo mirovina određena prema stažu i plaći. Tako se toj skupini umirovljenika razlika od njihove zarađene mirovine do najniže odmah oduzima.
Najsvježiji primjer beskrupuloznog odnosa države prema toj skupini umirovljenika osjetio je M.M., umirovljenik kojem je sa 37 godina staža Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odredio mirovinu od 2.060 kuna (prema staži i plaći) te je dobivao 400 kuna dodatka. No, nakon što se zaposlio na pola radnog vremena, automatski je izgubio tih 400 kuna.
Nije bolje prošla ni jedna umirovljenica iz Zagreba koja je krajem 2019. godine otišla u prijevremenu mirovinu sa 59 godina i 37 godina staža. Dobila je najnižu mirovinu u iznosu od svega 2.166 kuna. Prije par mjeseci se odlučila zaposliti na 15 sati tjedno, ali ju je iznenadilo da joj je mirovina umanjena za 500-tinjak kuna, točnije pala je na 1.648 kuna.
Odbijenica Ministarstva
U Hrvatskoj je čak 276 tisuća umirovljenika koji primaju najnižu ili minimalnu mirovinu, koja im u prosjeku iznosi svega 1.693 kune. Zaključak je očigledan, ako netko treba dodatnu zaradu sa strane kako bi preživio to su upravo oni, no država ne odustaje od svoje diskriminatorne politike.
Još 12. rujna 2019. godine predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske osobno je na jednom sastanku ministru Josipu Ala- droviću uručila inicijativu u kojoj se moli da se ispravi nepravda prema najsiromašnijim umirovljenicima – korisnicima instituta najniže mirovine.
Odgovor od ministarstva dobili smo 3. listopada 2019. godine, u kojem se navodi kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz državnog proračuna”, što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske solidarnosti, kao unutargeneracijski oblik solidarnosti s najugroženijima. Ipak, ministar Aladrović je u tom odgovoru ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje dodatno razmotri, prije svega zbog značajnog broja korisnika najniže mirovine” – koji čine 21 posto svih umirovljenika! Pri tome je dodao da nije siguran postoji li za to realna financijska mogućnost. No, nije se poslužio financijskim analizama kako bi to argumentirao.
Tijekom 2020. godine poslali smo nekoliko puta istu inicijativu na adresu Ministarstva, posljednji put početkom lipnja ove godine, da bismo ponovno dobili odbijenicu u kojoj piše „da se radi o zaštitnom instrumentu unutar generacijske solidarnosti, kojim se kroz načelo solidarnosti provodi i redistribucija sredstava korisnika s višim primanjima na korisnike s nižim primanjima te se time u slučaju zaposlenja, odnosno ostvarivanja dodatnog prihoda uz mirovinu, postavlja i pitanje opravdanosti spomenute redistribucije”.
Neosjetljivost stručnjaka
Što reći, nego da je odgovor sramotan i pokazuje da je hrvatski mirovinski sustav neučinkovit u suzbijanju siromaštva i ekonomske nejednakosti te da se na ovaj način dodatno osiromašuju već i tako siromašni hrvatski umirovljenici, jer i da se zaposle na pola radnog vremena, neće steći odgovarajuću razinu primanja.
Za mišljenje o odnosu države prema umirovljenicima s najnižim mirovinama koji se zaposle smo pitali i prof. dr. sc. Ivanu Gr- gurev s Pravnog fakulteta u Zagrebu, inače stručnjakinju za radno i socijalno pravo. Ona ne samo da se slaže s takvom politikom ministra, već kao dokazana predstavnica neoliberalnog svjetonazora kritizira i to što je država omogućila rad bilo kojoj kategoriji umirovljenika.
„Zakonodavac je ocijenio kako umirovljenik koji je u mogućnosti i dalje raditi, takvu pomoć ne treba. U vrijeme kada je i mirovinski sustav i sustav tržišta rada u nepovoljnom položaju, treba reći da je neobično što zakonodavac dopušta istodobno korištenje starosne mirovine i rad na temelju ugovora o radu. Jasno mi je da ste istaknuli odvraćajući učinak zakonskog rješenja, ali kada se sve stavi u naš realitet, možemo zaključiti kako bi bilo bolje
omogućiti onima koji su sposobni raditi da i dalje ostaju u svijetu rada, bez prisilnog umirovljenja zbog arbitrarno postavljene dobne granicu na 65 godina života za to”, kazala nam je Grgurev.
Trulost sustava
Većina hrvatskih stručnjaka, nažalost, su upravo takvog svjetonazora i zagovaraju takve liberalne ideje, što je čudno, jer ili nisu upućeni da u gotovo svim europskim državama umirovljenici mogu raditi, ili jednostavno ih nije briga za ugroženu stariju populaciju u njihovoj zemlji.
Socijalnu osjetljivost pokazala je pak Pučka pravobraniteljica koja je u svom izvješću za 2019. godinu uputila preporuku Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, da izradi prijedlog izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju, koji će omogućiti zaposlenim korisnicima najniže mirovine da ju nastave primati, kao i da se korisnicima obiteljske mirovine omogući rad, koji je zasad zabranjen, za što se dugo godina zalaže i naš Sindikat umirovljenika. Istaknuta je i nelogičnost da umirovljene djelatne vojne osobe i policijski službenici mogu raditi čak puno radno vrijeme i pritom primati 50 posto svoje mirovine. Dok su neki povlašteni, drugi su diskriminirani.
Koliko je truo sustav rada u mirovini govori i apsurdna situacija po kojoj netko tko npr. iznajmljuje nekretninu uz primanje najniže mirovine i dalje ostvaruje pravo na najnižu mirovinu, dok netko tko radi do polovice punog radnog vremena gubi to pravo i stavlja se u nepovoljniji položaj.
K tome, nakon što se naš Sindikat uspio izboriti da se mirovinskom reformom od 2019. godine i prijevremenim umirovljenicima omogući pravo na rad, naša borba se nastavlja i za obiteljske umirovljenike koji su za to pravo i dalje zakinuti.
Igor Knežević
