Krajem veljače 2020. godine u medijima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno grozno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon ubojstva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.
Drugi, još nevjerojatniji slučaj, dogodio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pronađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije učinio ništa kako bi se raspitao gdje je starica i je li još živa.
Kad si star i sam
Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da zaključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vjerojatno zbrinuo u neki dom.
Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara pozvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.
„U malom mjestu ljudi ne gledaju toliko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprotna situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mogle nadomjestiti dobrosusjedsku intervenciju. Nažalost, ne njegujemo takve
odnose, mislim čak da ih mnogi smatraju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i zastrašujućim događajima”, kazala nam je Uvodić-Vranić.
Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.
„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj”
O oba slučaja pronalaska tijela starica naširoko se povela rasprava i na našoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba”. Za zagrebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudite i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živaca više za sebe, a kamoli za nekog drugog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima.“
Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a sigurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila”.
O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rodbinu… Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj“. Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživjela. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je velika sramota za sve njih.”
Otuđeni susjedi
Kako je moguće da se događaju ovakvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redovito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja starijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obiteljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa”, spomenula je.
„Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o najslabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili djelatnici u lokalnoj zajednici”, dodaje soci- ologinja i zaključuje:
„Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nailazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti”.
I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obratimo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogotovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.
Igor Knežević
