Zašto Sindikat umirovljenika već gotovo dva desetljeća javno zagovara potrebu hitne reforme obveznog mirovinskog sustava u dobrovoljni? Zašto se svo to vrijeme u programskim zahtjevima naglašava potreba transparentnog razdvajanja mirovina temeljenim na doprinosima i onih na teret državnog proračuna? Ekonomske i financijske krize, podebljane s pandemijskom, pokazuju svu ranjivost mirovinskih sustava, kako među- generacijske solidarnosti tako i kapitaliziranih sustava. Krize uvijek iznova otvaraju ključno trajno globalno pitanje – koji je sustav bolji?
U Hrvatskoj nema dileme da je još od 1999. godine, kad je zakonski (HDZ), odnosno od 2002. kad je uvedena kapitalizirana štednja kroz obvezni drugi mirovinski stup (SDP), posve evidentna neuobičajeno visoka razina ljubavi između političke i financijske oligarhije. To se prepoznaje i iz čvrstog opredjeljenja nove Vlade kroz usvojenu Nacionalnu strategiju razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine kojom će se „nastaviti ulaganja u drugi stup obvezne mirovinske štednje”, pa čak i povećavati i to vjerojatno na teret javnih mirovinskih doprinosa. Isto to je predviđeno Nacionalnim planom oporavka i otpornosti od 2021. do 2026. Za razliku od Vladinog viđenja, Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe je na inicijativu umirovljeničkih udruga predvidjelo u tekućem mandatu nastaviti reformu drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni, što je započeto 1.1.2019. godine kad je izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju uvedeno pravo izbora umirovljenja iz jednog ili oba stupa.
Drugi stup je pijavica javnih financija
Poznati znanstvenici bliski financijskoj industriji, poput najglasnijeg Danijela Nestića iz Ekonomskog instituta (član npr. Nadzornog odbora Obveznog mirovinskog fonda Erste Plavi) uporno zagovaraju slabljenje javnog stupa međugeneracijske solidarnosti i nastavak privatizacije mirovinskog sustava, uvjereni kako je to jedini ispravan put za spašavanje mirovinskog sustava od kolapsa. Pritom šute o iskustvima drugih postkomunističkih zemalja koje su gotovo sve ukinule drugi obvezni stup kao opasan i štetan produkt financijske industrije.
Eto što bi trebalo učiniti. Od početka reforme 2002. ne prestaje pritisak na godišnje transfere iz proračuna radi redovnih mjesečnih isplata mirovina, a međugeneracijska solidarnost se dijelom iz prvog stupa putem proračuna preselila i u II. stup. Naime, na kraju 2019. u svakih 100 kuna isplaćenih tekućih mirovina u I. stupu u toj godini nalazi se 48 kuna transferiranih iz proračuna. Kako navodi ugledni financijski stručnjak Ante Samodol, od tih 48 kuna na tranzicijski trošak II. stupa otpada čak 17 kuna ili 35%, što je direktan teret na javne financije. Drugo, ukupni tranzicijski trošak u razdoblju 2002.-2019., kao ključni pokazatelj uspjeha i održivosti zamjene dijela sustava međugeneracijske solidarnosti, na kraju 2019. iznosi 104 milijarde kuna i višestruko (3,25 puta) nadmašuje ostvareni prinos obveznih mirovinskih fondova koji iznosi 32 milijarde kuna.
Sve veći tranzicijski trošak
Tako je neto rezultat tranzicijskog troška i prinosa mirovinskih fondova bio negativan i iznosio je minus od 72 milijarde kuna. Nastavkom djelovanja reformiranog sustava pod istim uvjetima izdvajanja u II. stup i jednakog ulaganja, uz rast tranzicijskog troška, nisku razinu zaposlenosti i niski rast BDP do 2030. godine ukupni tranzicijski trošak porast će na više od 200 milijardi kuna. To bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. Rizici i nesigurnost ovakvog sustava su nedjeljivi od članova mirovinskih fondova i poreznih obveznika – koji su, gle čuda, iste osobe. S obzirom da ne postoji kategorija koju bismo nazvali „proračunskim dobitkom” ovdje realno ne postoji niti dobitak fondova, već jedino postoji implicitno jamstvo države za preuzete rizike u upravljanju fondovima i sistemsku makroekonomsku nesigurnost, zaključuje Samodol.
Ipak, je li u Hrvatskoj moguća reforma reforme? S obzirom na praktički oligopolno djelovanje društava za upravljanje u vlasništvu nekoliko bankovnih grupa te njihovu usku povezanost s političkom (fiskalnom) vlašću – teško je moguće očekivati drugačiji oblik mirovinskog sustava. Ipak, u optimiziranju sustava i reformi postojećeg mirovinskog sustava, više je mogućnosti.
Prvo, izmjena postojećeg modela izdvajanja, upravljanja i ulaganja na način da se obustavi prisilna isplata pet posto bruto plaće u obvezni II. stup, a postojeća raspoloživa neto imovina članova II. stupa ostavi na računima članova pri čemu II. stup postaje dobrovoljni stup.
Odvojiti obične i povlaštene mirovine
Članovi obveznih mirovinskih fondova imali bi mogućnost izbora o prijenosu sredstava između sadašnjeg II. stupa i postojećeg I. stupa ostanku u modelu dobrovoljnog stupa, uz pravo na izbor fonda i društva za upravljanje.
Tehničku podršku Središnjeg registra osiguranika (REGOS) u tom slučaju preuzima postojeći sustav HZ-MO-a, a HZMO također nudi uslugu upravljanja dobrovoljnim stupom odnosno imovinom članova ovisno o izboru.
Što bi bio krajnji rezultat takvog postupka? To je neosporno smanjenje sadašnjih proračunskih transfera prema I. stupu od prosječno 6.5 milijardi kuna godišnje i trenutno dokidanje tranzicijskog troška u istom iznosu, što jamči srednjoročnu održivost i stabilnost javnih financija (što je, u konačnici, najvažniji željeni učinak takve reforme u uvjetima krize).
Naravno da to nije sve. HZMO bi se potom trebao izdvojiti iz sustava riznice i razdijeliti korisnike mirovina na one iz mirovinskog fonda na osnovu uplaćenih doprinosa osiguranika i druge – korisnike mirovina na osnovu transfera iz proračuna. Tako bi se konačno riješilo pitanje tzv. običnih i povlaštenih mirovina, tj. mirovina po posebnim propisima, bilo da su to one s beneficiranim stažom ili „nagradnog karaktera”.
Nadalje, nakon što je osnovan i počeo djelovati i HR-MOD, novo mirovinsko osiguravajuće društvo u okviru HZMO, postoji mogućnost daljnje diversifikacije prihvata i isplate budućih mirovina iz kapitaliziranih sustava fondova i na osiguravajuća društva.
Zakonska lobotomija
Priča tu ne prestaje. Svakako bi bilo poželjno u srednjoročnom i dugoročnom planu uvesti tzv. profesionalne mirovine, koje mogu biti ugovarane na razini sindikata, grana i djelatnosti i poslodavačkih udruga, svojevrsnim ustanovljenjem profesionalnih fondova i otvaranjem većeg inputa prinosa od strane poslodavaca u mirovinsku štednju. Takav tip svojevrsnog drugog stupa ima većina zapadnoeuropskih zemalja, što se pokazalo daleko boljim i transparentnijim načinom diversifikacije mirovinskih prihoda nego što je to postojeći „čileanski model”.
Krize uvijek razobliče stanje i djelovanje sustava. Ante Samodol je dobro uočio kako je pojavom korona- krize nad mirovinskim fondovima napravljena zakonska lobotomija. Izmjene zakona (u hitnom postupku NN 58/2020) kojim se obveznim mirovinskim fondovima dopušta zaduživanje kod središnje banke i trećih, do 5% imovine te do 15% imovine uz dopuštenje regulatora, suprotne su odredbama zakona o sustavu upravljanja rizicima i odredbi da se imovina mirovinskog fonda ulaže radi povećanja vrijednosti imovine mirovinskog fonda, uz uvažavanje načela sigurnosti, razboritosti i opreza. Ova zakonska izmjena s izravnim zaduživanjem članova mirovinskih fondova bez njihova pristanka koje je prije bilo izrijekom zabranjeno, naročito je opasna kad se uzme u obzir činjenica da su ti isti fondovi u državne obveznice već uložili 70% imovine. Hoće li netko konačno slijediti put većine postkomunističkih zemalja koje su ukinule drugi obvezni mirovinski stup i pokrenule dubinske reforme mirovinskog sustava? Ili će političari na vlasti i dalje ponizno slijediti čvrstu ruku financijske industrije i po cijenu kolapsa ne samo mirovinskog sustava, već i javnih financija.
Jasna A. Petrović
