Mnogi naši umirovljenici 1. ožujka ove godine umjesto mirovine, poljubili su šaltere. Hrvatskoj poštanskoj banci, jedinoj preostaloj u domaćem vlasništvu, koja posluje s visokom dobiti, proradio je pojačani apetit za profitom i odlučili su se namiriti od sitnih štediša koji, zamislite, koriste njihove račune i tamo stvaraju dugove. Da, točno ste čuli, nije riječ samo o onima koji su negdje neodgovorno trošili, pa sad imaju ovrhe na računima, već ima i takvih kojima se zbog„držanja zaštićenog računa” za svaki slučaj, nagomilali bankovni nameti (10 kuna na mjesec). Tako je uvaženi bankar Tomislav Vuić (mjesečna plaća 86.000 bruto) donio odluku kako će sve te sitne dugove za oko 3.000 klijenata prodati agenciji za otkup dugovanja B2 Kapitalu za petinu vrijednosti, a onda te suvišne i prazne račune zatvoriti.
Kako htio, tako i učinio, valjda očekujući i bonus za takav poslovni potez. Tisuće izbezumljenih umirovljenika su trčali od banke do Fine, od Fine do HZMO-a, plakali, molili, a gospoda iz banke su bila uvjerena kako su ispravno postupili. Ta ti sitni štediše ni ne zaslužuju išta drugo nego da ih se izbriše, jer su im sva primanja tu negdje oko jadnih tisuću kuna, i to na dva računa.
Kaže HPB da su oni uredno poslali tjedan dana ranije obavijest korisnicima kako su im prodali dugovanja. Samo ih ovi nisu dobro shvatili. Jer tko bi bio tako maštovit i razumio da će mu banka prodati drugom (a zašto ne njemu samome?) njegov dug. I zatvoriti račun. I zaključati život.
