Bilo je to davne 1995. godine u Opatiji, započeo je svoju priču Zoran Anušić, viši savjetnik Svjetske banke, na sastanku Radne skupine za analizu stanja mirovinskog sustava 25. rujna 2024. Da, Anušić je često u medijima izjavljivao da „preuzima očinstvo hrvatske trostupačne mirovinske reforme kao bivši pomoćnik ministra financija koji je bio zadužen za tu stvar, a onda je uključio Svjetsku banku kao instituciju koja ima znanje, novce i čije se preporuke podudaraju s onim kako je hrvatska vlada, odnosno on sam, zamislila koncept reforme“.
Da, dobro pamtimo kako je tom prigodom u Opatiju doveden Jose Peňera, bivši ministar za mirovine vlade čileanskog diktatora Pinocheta, koji je prethodno u vlastitoj zemlji privatizirao mirovinski sustav i izazvao nepamćene posljedice po siromašne radnike i građane, a isti je recept nudio i brojnim europskim zemljama, npr. Španjolskoj, a eto i Hrvatskoj. Anušić, potvrdivši da dragovoljno preuzima očinstvo novog trostupačnog hrvatskog mirovinskog sustava, sa zadovoljstvom je prihvatio poziv ministra Marina Piletića da napravi prijedlog zagrebačkog ureda Svjetske banke za novu hrvatsku mirovinsku reformu. Glavni mu je izlagač bio dr. Danijel Nestić, koji već godinama opslužuje Svjetsku banku i hrvatski financijski sektor.
Protiv bolje formule usklađivanja
Pa eto što ti znanstvenici bliski međunarodnoj financijskoj industriji kroje za hrvatske radnike i umirovljenike. Zadatak im je, kažu, dodatno ojačati održivost mirovinskog sustava poticanjem duljeg radnog vijeka, jačanjem drugog mirovinskog stupa i povećanjem najnižih mirovina. Oni to smatraju snaženjem adekvatnosti mirovina.
Svjetska banka, priznaju naši dečki, kažu kako Hrvatskoj nije potrebna radikalna reforma, ali je potrebna korekcija odrednica i parametara u sva tri mirovinska stupa. Pa eto što nam predlažu, nakon što su dobili upute od Piletićevog ministarstva, jer neka prethodna obećanja postignuta na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe moraju biti poštovana. Tako je Svjetska banka suglasna da se za sadašnje umirovljenike uvede povoljnija valorizacija i indeksacija (85:15 posto), iako misle da je to previše. A kako je siromaštvo onih s najnižim mirovinama sve vidljivije, predlažu šest posto povećanje AVM-a za najnižu mirovinu. No, sada dolazi i nešto zanimljivo, što se tiče svih umirovljenika, a to je povećanje dodatka za mirovinu od sada najviše 27 posto na 30 posto. Punu skalu nisu objasnili.
Džabe svi mamci
No, eto i elemenata preporuke za buduće umirovljenike, one koji bi u mirovinu kretali već od iduće godine: prvo, to je povećanje dobi za umirovljenje simultano (?), jer će to smanjiti deficit mirovinskog sustava. Ovdje treba staviti nekoliko upitnika. Prvo, nije li to direktni šamar sindikatima koji su u akciji „67 je previše“ uspjeli skupiti dovoljno potpisa za referendum protiv povišenja dobi za umirovljenje? Drugo, nije li najveći deficit u hrvatskom mirovinskom sustavu zbog visokih tranzicijskih troškova drugog mirovinskog stupa, a ne zbog dobi za odlazak u mirovinu, kad se zna da je prosječna dob svih EU zemalja također 65 godina?
Zatim, dr. Nestić kaže kako drugi stup ostvaruje svoju funkciju i bilo bi štetno zatvarati ga, ali da za sada ne treba provesti mjere za unapređenje stope prinosa i administrativnog okvira drugog stupa, ali svakako treba povećati doprinos kod sljedeće mirovinske reforme?! Zanimljivo bi bilo saznati koja je to „svoja funkcija“ kad je jasno da unatoč svim mamcima za odlazak u mirovinu iz dva stupa, i dalje 80 posto svih novoumirovljenih bira tzv. povratak u prvi stup, jer tamo imaju nešto višu mirovinu.
Sto posto za bogataše
I gle čuda, mukom izboreno pravo izbora pri umirovljenju iz jednog ili oba obavezna stupa, Svjetska se banka ne usuđuje osporiti, te se slažu da to pravo izbora treba zadržati, ali, kažu „treba osigurati da mjere financirane iz proračuna ne utječu na izbor, pa nisu za to da država samo umirovljenicama u prvom stupu plaća dodatni staž za majke (prije 6, a sada prijedlog o 12 mjeseci), te i budući jednokratni dodatak na mirovinu plaća samo prvostupašima, već i „štedišama“ iz drugog stupa. Pravo ludilo da ništa ne plaćaš za međugeneracijsku i unutargeneracijsku solidarnost, ali tražiš dobit sto posto.
Dakle, Svjetska banka i dalje inzistira da drugi mirovinski stup, za razliku od Poljske, Slovačke, Estonije, Češke, Slovenije itd. bude obvezatan, ali sada i nešto što se zove dobrovoljni treći stup i država za njega daje plaća štedišama poticajna sredstva i daje porezne olakšice, već sada traže da se i dobrovoljni stup pretvori u obvezatni, tzv. automatskim uključivanjem svih zaposlenih u dobrovoljne mirovinske programe, a onda svaki pojedinac ima pravo pod određenim uvjetima izaći iz tog trećeg stupa. Lukavo, dečki, baš lukavo!
Život na jaslama države
K tome, iako Hrvatska ima gotovo najnižu stopu mirovinskog doprinosa u Europskoj uniji, oni su protiv da se povećava taj doprinos. Svašta bi oni još smanjili i ograničili, pa tako i ograničili primjenu polaznog faktora za dugogodišnje osiguranje na najviše 60 mjeseci, a k tome bi smanjili dob temeljem beneficiranog staža te izjednačili stopu doprinosa za rad i za drugi dohodak te autorske honorare.
Najviše, pak, pozornosti i prijedloga daju za novo poboljšanje drugog stupa i kombiniranih mirovina, kao liberalizaciju investicijskih limita, ukidanje limita za jednokratnu isplatu iz drugog stupa… što je osobito dvojbeno. Naime, svrha mirovine je zaštita od siromaštva u starosti, te se zato plaćaju doprinosi, a oni bi omogućili čak da se u gotovini podigne tzv. mirovinska štednja iz drugog stupa, umjesto sadašnjih 20 posto, pa bi onda ti novci služili za krstarenje, vraćanje dugova i ovrhe, a bez mirovine bi se živjelo na račun države, na račun onih koji pošteno rade.
I tako su govorili otac hrvatske mirovinske reforme Anušić i glasnogovornik dr. Nestić. Pa baš nas zanima odgovor Ministarstva rada i mirovinskog sustava, te hoće li radnici i umirovljenici opet morati na ceste.
Jasna A. Petrović
