Hrvatska u luđačkoj košulji drugog mirovinskog stupa

Piše: Jasna A. Petrović

Zašto svaka mirovinska reforma mora krenuti od reforme drugog stupa? Zato jer to i jest najveći problem mirovin­skog sustava u Hrvatskoj – konačno se u nečemu uvodno slažemo s resornim ministrom Markom Pavićem. No, ministru su fond-menadžeri uredno objasnili kako to znači povećati iz­dvajanja iz prvog javnog mirovinskog stupa s pet na čak 10 posto, pa time zakucati posljednji čavao u lijes mirovinskog sustava. Utopijski je neodrživa ideja da financiranje mirovin­skog sustava kapitalnim pokrićem može doprinijeti razvoju tr­žišta kapitala i gospodarskom rastu, tako da bi korist na koncu imali i umirovljenici.

Grijane kožne fotelje

No, potrebno je objasniti karakter obveznog drugog mirovinskog stupa po modelu Svjetske banke i njegove posljedice po hrvatske javne financije. Dakle, bankari su se domislili kako će osnovati četiri obvezna mirovinska fonda pri svojim (stranim) bankama te od toga zarađivati visoke plaće, voziti luksuzne automobile s grijanim kožnim sjedali­ma i krajem godine dijeliti velike bonuse. Država im od cje­lovitog mirovinskog doprinosa od 20 posto, jednu četvrtinu prebacuje na upravljanje i kapitaliziranje, a kako državi onda nedostaje novac za isplatu mirovina prema općim i poseb­nim propisima, njima je najlakši način taj isti novac posuditi natrag državi i naplatiti masne kamate. Država je jamac za drugi stup, a istovremeno i posuđuje vrijednost iz njega, te se zadužuje da pokrpa rupu nastalu samim izdvajanjem u nj. Ludilo, zar ne!

No, nekad se bankari i poigraju pa kupe ponešto dionica, a na njima u pravilu izgube novce, jer je većina njihovih skro­mnih ulaganja u dionice politički obojena. Baš svi su znali da iza takvih investicija stoji politička inicijacija, a ne poduzet­nički genij. Stotine tisuća kuna su dva mirovinska fonda do sada izgubila na dionicama Leda (Agrokora), a i oni i neki drugi su do sada pogubili na dionicama Centar i Credo banaka, Nexea, Magme, Ingre, Luke Ploče, Dalekovoda, Optime, Metroneta… Točnije krajem prošlog desetljeća izgubili su nevjerojatnih 4,8 milijardi kuna na dionicama tvrtki koje nisu dobro stajale, ali su banke kao njihovi kredi­tori našle svoj interes i u tome. A gubici po Agrokoru se još zbrajaju, procijenjeno barem jednu milijardu kuna do sada.

O tome se, međutim, ne govori u javnosti. O tome se šuti, ili tek šapće, jer banke i financijska industrija u cijelosti iteka­ko financiraju medije u Hrvatskoj. Pa tko bi grizao ruku koja te hrani!

Koliki su gubitci drugog stupa?

Hajdemo vidjeti koja je prava istina o tome da Hrvatska previše troši na mirovine. S osnova mirovinskog doprinosa iz plaća, prikupilo se 2017. godine 21,524 milijarde kuna, a 38,890 se isplatilo za mirovine. I sada udre ministar kukulelekati kako je to više od 17 milijardi kuna manjka. Ma je li to baš tako? Nije li u tih 17 milijardi i oko sedam milijardi tranzicij­skog troška drugog mirovinskog stupa godišnje (doprinosi pet posto, kamate šest posto i upravljačke i ulazne naknade). Zatim, tu ide i više od šest milijardi kuna za mirovine po po­sebnim propisima. I kad sve to zbrojimo, eto nam „manjka” od samo četiri milijarde kuna godišnje, što bi svakako bilo niže kada bismo odbili i cijenu usklađivanja mirovina za one prema posebnim propisima. Kad bi država razlučila sve te iznose za povlaštene, posebne i banke (drugi stup), ne bi se uopće moglo reći da su mirovine – preskupe, ali bi se moglo reći kako građani zapravo plaćaju konačni ceh, te se sve svo­di na kockanje radničkom štednjom za mirovine.

Češka i Slovenija jedine su od postsocijalističkih zema­lja kojima je namijenjen ovaj model Svjetske banke, a koje tada nisu imale vanjski dug pa su stoga mogle odbiti model obvezne kapitalizirane štednje. No, uvele su ga, iz okruženja – Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Hrvat­ska, i gle, sve su ukinule obvezatni drugi stup, te uvele do­brovoljni. Samo zato kako bi spasili buduće žrtve, umirovlje­nike koji će primati bitno smanjene mirovine zbog drugog stupa, te javne financije.

Znanstvenici koji znaju istinu

Što točno Hrvatsku drži u takvoj luđačkoj košulji, na­spram svih zemalja koje su dosad postupile drukčije, ne bi li se izvukle pred evidentnom opasnošću od kasino ekonomi­je? Što tjera ministra rada i mirovinskog sustava na uporno zagovaranje banaka i povećanje izdvajanja u drugi stup oti­manjem iz javnog prvog stupa?

Nemamo odgovor, koji ne bi bio kažnjiv kao kleve­ta. Ali, imamo odgovor koji govori istinu: sa zaključno 2016. godinom ugledni znanstvenički timovi su izraču­nali kako je do tada registriran višak neto imovine ob­veznih fondova od 77,5 milijardi, što u odnosu na upla­ćene doprinose prividno iznosi zaradu od 16,7 milijardi kuna. Točno. No, za takve fiktivne prinose plaćena je previsoka cijena od 25 milijardi kuna i ona iznosi 9,3 milijarde kuna više od vrijednosti neto imovine. Razu­mijete li? Za toliko je veći ukupni gubitak ostvaren od strane obveznih fondova. Nema zarade. Samo gubitak!

Tko ne razumije, neka pita brojne ugledne znanstveni­ke i profesore kojima je zalijepljen flaster na usta, a ne čuje ih se čak i kad govore: dr.sc. Ljubo Jurčić, dr.sc. Ivan Lo- vrinović, dr.sc. Drago Jakovčević, dr.sc. Gojko Bežovan, dr.sc. Vladimir Čavrak, dr. Guste Santini, dr.sc. Ante Sa- modol, mr.sc. Snježana Andrijević… Oni isto znaju da je ovo istina.