Piše: Jasna A. Petrović
Kad se u najboljem slučaju probudiš sa smrznutim prstima u prehladnom stanu, ako nisi među onima koji noće na kartonskim kutijama u vagonima i napuštenim kućama, znaš da ne moraš gledati na sat već odmah pojuriti u obilazak kvartovskih kontejnera i kanti za smeće. Vrijeme je za doručak i malo zdravih fizičkih aktivnosti sakupljanja plastičnih boca. Oh, netko je smotuljke uredno ostavio na kanti u susjedstvu zapakirane smotuljke ribe i riže u finoj kutiji, već znaš da je to japansko jelo sushi i u maloj plastičnoj bočici soya sos. Stvarno, prava gozba, nije prva. Na tom kućnom ulazu obično petkom kasno noću netko svoje fino nepce podijeli s beskućnicima ili siromašnim sugrađanima. Samo moraš biti prvi subotom u zoru.
Sada kad je korona vrijeme, sve se pogoršalo, jer je plastičnih bočica sve manje, a ostaci hrane izmiješani s prašinom iz usisivača. Da nije dobrog pekara iz susjedstva koji neprodani kruh dijeli prije zatvaranja, tko bi izdržao ovo čudno doba. Na tržnicama se nađe nešto povrća i voća pri zatvaranju, no tko voli sirovu hranu u hladno doba početka proljeća! Da bi kuhao, moraš imati štednjak i plin ili struju, a to su ti već davno isključili ili su te izbacili iz stana. Tvog ili podstanarskog. U poštanskom sandučiću, ako ga imaš, gomilaju se zaostale ovrhe, niti za jednu od njih nije došla obavijest, već samo ovrha. A onda prošećeš do Crvenog križa, ako se smiluju, jer nije tvoj dan za obiteljski paket. Ti si star, bole te koljena, nemaš se gdje okupati u toploj vodi, nemaš za radio i TV, nemaš mobitel. Nemaš bankovni račun.
Ili, ti si ona koja živi na planini u zabiti Banovine, u selu kojemu je i Bog rekao laku noć. Neki dobri volonter ti je donio da potpišeš zahtjev za nacionalnu naknadu, rekao je da imaš sve uvjete. I ništa ti ne stiže, poštar je rekao da nema novca za tebe. I onda volonter jednog dana nazove mirovinski i pita da li su zaprimili tvoj zahtjev za nacionalnu naknadu. Ljubazni glas kaže da jesu, svakako, ali nije potpun, nema navedeni IBAN banke. Majku vam ljubim, kazuje volonter, pa kako da baka ima bankovni račun kad nema niti mirovinu, niti novca. I jedva hoda. Kako da ju nosim, na leđima valjda, do prve banke kako bi otvorila tekući račun, kad joj je istekla osobna iskaznica, a prvi je bankomat na desetak kilometara udaljenosti. Pa što ne šaljete tu prokletu mizernu naknadu od 800 kuna poštom, zašto joj to ne donese poštar, kad je on jedini koji se još uvijek poput ostarjelog jarca pentra po ovim brdima i selima.
I tako od 1.1.2015. novi umirovljenici traže da im se vrati pravo na dostavu mirovine poštom. Sve su stariji, ne silaze iz svojih gnijezda na katovima bez lifta, noge ih više ne služe, a„dobri” susjedi ili rođaci ogule im tekući kad im odu podići račun. A starčad iz zabiti nema javnog prijevoza, nema bankovnih računa, nema bankomata, jedu posnu juhu od brašna humanitarne pomoći. I vi se birokrati zgražate nad upornim zahtjevima da se mirovina i nacionalna naknada, osobito sada u korona vrijeme, dostavljaju poštom. Besplatno. Vi se čudite. Vama su, dragi birokrati, srca smrznuta u malu kuglicu okrutnosti ignorancije. Vi živite u nekom paralelnom svijetu u kojem su srca posušena od neupotrebe. Vi imate IBAN.
