Na današnje misli koje želim podijeliti s ostalim umirovljenicima navele su me riječi jedne naše članice na nedavnoj godišnjoj skupštini jedne podružnice. Gospođa Anka je uzela riječ u raspravi i rekla kako je u istoj tvornici odradila više od 40 godina, gdje se bez obzira na rad u lošim uvjetima zaposlila kao petnaestogodišnja djevojka. Kad su odlučivali o poboljšanju uvjeta rada, odricali bi se dijela dohotka i podjele viškova, sve kako bi sagradili suvremene radne prostore. Govorilo se tada da to grade da bi njihova djeca mogla tu raditi, a oni sami imali osiguranu starost, besplatno liječenje, dobre mirovine i smještaj u domove umirovljenika.
Danas tu rade neki drugi ljudi. Ljudi koji nemaju razumijevanja za umirovljenike, bivše radnike, a njihova djeca i unuci su nerijetko nezaposleni. Nisu prevareni samo od tvornice, već i od vlasti. Srce joj je puno gorčine jer se predsjednik Sabora javno čudi zbog čega umirovljenici reagiraju na povećanje cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja od samo 19 kn mjesečno, a mirovina je povećana mjesečno od 5 do 15 kn. Smatra da bi umirovljenici konačno trebali početi javno protestirati, jer valjda imaju pravo na dio onoga što su stvarali i što je i sada u funkciji.
Voda do grla
Pozvala je stotinjak prisutnih kolega da otvore oči, srca i pamet, da se osvijeste i pogledaju što im se događa i kuda idemo, te dodala da se trebaju svi zajedno javno boriti za ostvarivanje svojih prava, jer to za njih neće učiniti nitko drugi. Voda je došla do grla, rekla je.
Gospođu Anku kolegice i kolege cijene i pozorno su slušali njene riječi kako nakon 42 godina rada u tvornici ima mirovinu od samo 2.180 kn, jer je otišla u prijevremenu mirovinu. Ma koliko je „zahvalna“ Gradu Zagrebu što ima pravo na besplatnu vožnju u gradskom prometu, ogorčena je, jer po mirovini spada u „socijalnu kategoriju”, u kategoriju na granici siromaštva. Premlada je morala početi raditi, u mirovinu je otišla s nepunih 60 punih godina, ali iza sebe ima 42 godine radnog staža, i nitko se ne bi smio usuditi reći da svoju mirovinu nije zaradila.
I doista, kad stavimo u omjer povećanje dopunskog zdravstvenog osiguranja od 30 posto i povećanje mirovina od 0,46 posto, onda mjesečno povećanje mirovine samo djelomično pokriva i onih famoznih „samo 19 kn“. Troškovi rastu 30 posto, a povećanje mirovine 0,46 posto.
Pogledajmo što se zbiva u hitnoj bolničkoj službi. Vi eto, slučajno niste liječnik i u panici svoje stanje procijenite ozbiljnim te se uputite po pomoć, no pokaže se kako morate platiti 100 ili 150 kn. Što ako ih nemate? Ili ste čekali na pregled, prošla je ponoć i trebate kući, ali nemate novaca za taksi, što tada? Ostajete u čekaonici do jutra… ili će vas možda zamoliti da napustite i čekaonicu, usred zime ili vruće ljetne noći?
Sjetila sam se i slučaja Zagrebačkog električnog tramvaja, koji je u natječajima za zapošljavanje mladih ljudi dao dodatne bodove za zapošljavanje djece svojih umirovljenih radnika. Zamislite što se dogodilo: ostali kandidati su podnijeli žalbe i to više nije bila prednost, jer svi trebaju imati iste šanse. Iz istog rukava izvlačim i priču suradnice koja traži posao za sina punih pet godina i koja je očekivala da će joj njena bivša radna organizacija pomoći i pružiti sinu šansu za zaposlenje. Možete misliti kakav je bio ishod. Više nitko niti ne odgovara na molbe poslane na natječaj.
Ukinuto dostojanstvo
Danas, razmišljam i o svojim roditeljima. Svakodnevno su prepričavali događaje s posla. Mi djeca išli smo u njihove firme po darove, koje nam je donosio dobri Djed Mraz, upoznali nekog od šefova i sprijateljili se s djecom drugih radnika. Tako i danas sretnem jednog „maminog šefa“, a s nekom sam djecom svoje generacije još u prijateljskim odnosima. Razmišljam i o svojoj kćeri, koja je na privatnim druženjima susretala moje kolege i s kojima se ponekad družimo i danas. I tada su se često zapošljavala djeca bivših, umirovljenih radnika u istim tvornicama. Smatralo se da će netko biti bolji i privrženiji radnik, ako su mu tu radili roditelji, a ponekad i djedovi i bake. Bila je to neka drukčija, toplija i konkretnija solidarnost za koju nema danas više razumijevanja.
Razmišljam i o radnicama „Ka- menskog” čije su nekretnine rasprodane za sitne novce, a ostatak je nedostatan za isplatu zasluženih neisplaćenih plaća, jer radnice nisu prve na redu liste dužnika.
Kod liječnika, pak, promatram medicinsku sestru kako čeka 5 sati na red za pregled. Radila je u zdravstvu 40 godina, ali je nitko od sadašnjih djelatnika ne poznaje. Pitam se imaju li bivši umirovljenici u pojedinim situacijama pravo nasljeđivanja (ako ništa drugo) malo ljudskoga poštovanja.
Danas su me zvali da pomognem u smještaju u dom jedne naše članice. Gospođa ima 86 godina i iznenada je postala nepokretna. Zahtjev za dom za redovni smještaj podnijela je još prije 11 godina, ali nije dočekala pozitivno rješenje, a sada mora u stacionar.
I za to se čeka, čeka…
Jesmo li doista izgubili pravo na dostojanstvo? Mislili smo, ako ništa drugo, imat ćemo nasljedno pravo na – dostojanstveno starenje. Na starenje bez stresova i zlostavljanja.
Na žalost, neki od ovih primjera na granici su zlostavljanja – od strane sustava.
