Valentinovo je pred vratima. Danas sam primila dva poziva za održavanje izbornih skupština u podružnicama. Jedan je bio drukčiji. U desnom uglu gore je nacrtano malo strelicom probodeno srce, a u lijevom donjem kutu silueta plesnog para i tekst „Poslije skupštine domjenkom se nastavljamo družiti uz glazbu i ples te ćemo tako obilježiti Valentinovo.”
Tipično ponašanje starijih osoba. Spojiti ugodno s korisnim. U ovom slučaju obvezu održavanja skupštine završiti u veselom druženju. Druga je podružnica dan prije Valen- tinova organizirala stručnu tribinu u okviru projekta, a potom, dakako, proslavu Valentinova.
Vrijeme iz dana u dan sve više miriše na proljeće. Toplo je i sunčano pa su jutros u mome vrtu, uz procvale visibabe, skakutale i male ptice sjenice. U travi je bilo nešto što su kljunom čupkale i cvrkuta- le. I odmah sam se sjetila da mi je moja baka iz Međimurja kao djetetu rekla da se to ptičice žene. I doista nakon nekog vremena i male su se ptičice pojavile u gnijezdu.
U „ona vremena” bake su u grmlje sakrivale male kolačiće koje su tražila djeca. I tako su mi priča do priče vezane uz Valentinovo zaokupile misli pa se sjetim i jučerašnjeg posjeta frizerskom salona u mome susjedstvu. U salonu je frizerka šišala jednog gospodina, a drugi s nakostrije- šenom frizurom je čekao. Nisam bila sigurna da li je to nova ili stara frizura. Šalili smo se na račun Valentinova za koje se moramo i izgledom pripremiti kako bi se svidjeli svom starom bračnom partneru s kojim smo pregrmili mnogo takvih proslava.
Razmišljala sam o mnogim pričama koje sam čula od ljudi koji su imali lijepa, ali i tužna sjećanja vezana uz Valentinovo. Sjetila sam se nekih starijih gospođa koje su mi u posljednje vrijeme dolazile s pitanjem da li da prihvate neku prisniju vezu s dugogodišnjim prijateljem. Naime, već su jedan drugome oko dvije godine partneri za posjećivanje kazališta i koncerata, ali svaki živi u svom stanu. Gospođa kaže da se boji da ostanu sami u stanu jer ne zna kako bi se ponašala u slučaju da osjeti jaču potrebu za nježnošću, a da to partner ne prihvati. Boji se da ne pokvari divno prijateljstvo.
Savjetovala sam joj da se ohrabri i iskoristi hladnije vrijeme, pa kad je prijatelj doprati do kuće, a vani je hladno, neka ga pozove na čaj. Dogovoreno i realizirano na zadovoljstvo oboje! Sada i prespavaju jedno kod drugoga. Nemaju djece i bližih rođaka, nemaju zajedničku imovinu i žive svoj život sretno i zaljubljeno.
Druga priča je malo složenija jer je u njoj više, da tako kažemo, zainteresiranih aktera. Bilo je to divno prijateljstvo koje su podržavala i njihova djeca. Sve je bilo u redu dok su oboje živjeli u svojim stanovima. Kad je gospodin postao teže pokretan, njegova su ga djeca smjestila u dom, a gospođi zabranila posjete jer su vjerovali da ga može nagovoriti da njoj ostavi stan. Osim toga, dom je bio udaljen od mjesta gdje živi gospođa pa je tako obitelj prekinula vezu i gospodin je umro iznenada, sahranjen daleko od kuće.
Sjetih se i desetak brakova u starijoj dobi, nekoliko sklopljenih u domu umirovljenika, a sigurno i više od pedesetak uspješnih prijateljskih, ali i intimnih veza, starijih osoba koje su sretnije i zadovoljnije jer život udvoje je stanje kad dio naših briga i strahova, usamljenosti i nesnalaženja podijelimo s nekim. Starenje je lakše udvoje. Osjećamo se zaštićeni.
I zato savjet za danas: učinimo sami sebi radost i Valentinovo provedimo sa sebi sličnima. S dragim osobama. Dajmo si priliku za ljubav ili barem prijateljstvo.
Moja je poruka: zaljubi se jer si star!
