Vesna Škare Ožbolt, pravnica, doktorica znanosti, dugogodišnja političarka, bivša ministrica pravosuđa i savjetnica prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, otvoreno govori za Glas umirovljenika o problemima s kojima žive građani treće dobi u Republici Hrvatskoj te što bi trebalo napraviti da se poboljša život hrvatskih umirovljenika.
- Unatoč činjenici da godinama BDP pa tako i životni standard usprkos visokoj inflaciji u Hrvatskoj raste, po raznim statistikama starije osobe i umirovljenici u Hrvatskoj pri samom su dnu Europske unije kada se uspoređuju udjeli prosječne mirovine u prosječnoj plaći. Zapravo, mirovine su izrazito niske u odnosu na plaće zaposlenih i ne prate dovoljno rast standarda. Što Vi mislite, kako žive hrvatski umirovljenici i što bi se trebalo i moglo popraviti?
Živjeti od prosječne mirovine u Hrvatskoj danas nije život, nego umijeće preživljavanja. Dolaze mi ljudi koji su četrdeset godina radili, plaćali sve što je država tražila, a sada moraju birati hoće li u ljekarnu ili na tržnicu. To nije pitanje brojki, to je pitanje dostojanstva. Ja mislim da je tu paradoks jako vidljiv: gospodarstvo raste, plaće rastu, a mirovine kaskaju. Zašto je to tako? Mislim da je razlog jednostavan. Mirovina se izračunava po pravilima koja su pisana za neko drugo vrijeme, a usklađuje se tako da ne može stići rast plaća. Kad na to dodate inflaciju koja najviše pogađa upravo ono što umirovljenik kupuje – hranu, lijekove, plaća režije – dobijete ljude koji na papiru dobivaju “povećanje”, a u stvarnosti svake godine mogu kupiti manje. Što se može popraviti? Prvo, formula usklađivanja mora se vezati uz rast plaća, a ne uz mješavinu koja umirovljenike sustavno ostavlja iza. Drugo, mirovinski sustav mora prestati biti socijalni ventil kroz koji se rješavaju svi drugi problemi države – od privilegija do bijega od uplate doprinosa. Treće, i najvažnije: umirovljenici nisu trošak, oni su generacija koja je ovu državu sagradila i obranila. Politika koja to zaboravi, zaslužuje da je ta ista generacija na izborima podsjeti.
- Platežna moć većine umirovljenika je veoma niska. Veliki problem predstavlja i mali kapacitet smještaja u decentralizirane domove za starije, dok su privatni domovi preskupi gotovo svim umirovljenicima. Kako riješiti te nemale probleme?
Gledajte, godinama se čeka na mjesto u državnom ili županijskom domu, a privatni domovi traže iznose koji premašuju dvije, tri pa i četiri prosječne mirovine. Rezultat je da obitelji prodaju stanove ili se zadužuju da bi roditelja smjestile na sigurno. To je sramota za zemlju koja se voli zvati europskom. Rješenje nije samo “gradimo više domova”, iako je i to potrebno. Rješenje je promjena filozofije. Ogromna većina starijih ljudi ne želi u dom, želi ostati u svom domu, u svom kvartu, među svojim ljudima. Zato treba ulagati u pomoć u kući, dnevne boravke, patronažu i organiziranu njegu u zajednici. To je jeftinije za državu i humanije za čovjeka. Za one kojima dom jest potreban, država mora ući s dvije mjere: gradnja i prenamjena postojećih javnih nekretnina u domove, toga imamo napretek, prazne škole, vojarne, upravne zgrade te sustav vaučera ili sufinanciranja koji bi privatni smještaj učinio dostupnim po jasnim, kontroliranim kriterijima. Privatni domovi nisu problem sami po sebi, problem je što država nema nikakvu ulogu između umirovljenika i cjenika. A gdje nema pravila, tu su uvijek najslabiji na gubitku.
- U jednom intervjuu prije pet godina izjavili ste da niste aktivirali saborsku mirovinu, niti da nećete. Jeste li i dalje pri tom stavu i zašto?
Da, jesam. Ništa se nije promijenilo. Nisam je aktivirala i neću. Nije mi to neka herojska gesta, to je jednostavno stvar osobnog poštenja prema ljudima kojima sam godinama govorila o pravdi i pravnoj državi. Kako bih nekome gledala u oči i objašnjavala da sustav mora biti pravedan, a da sama uzimam mirovinu koja je nekoliko puta veća od one koju taj čovjek prima nakon cijelog radnog vijeka? Radim, imam svoj posao, zarađujem svoj kruh i to me čini sretnom. Mirovinu ću, kad dođe vrijeme, primati po istim pravilima po kojima je primaju svi drugi iz onoga što sam uplatila. To mi se čini jedino normalnim i korektnim.
- Prosječna radnička mirovina iznosi niti 700 eura, a u zadnjih pet godina je narasla za 385 eura, dok prosječna mirovina bivših saborskih zastupnika i članova Vlade je u istom razdoblju narasla za 1.070 eura i iznosi preko 2.400 eura. Smatrate li da je sadašnji sustav usklađivanja mirovina po jednakom postotku svim umirovljenicima pravedan, pogotovo u ovakvom slučaju gdje umirovljenici po posebnim propisima svakim usklađivanjem dobiju tri i pol puta veće povećanje mirovine od prosječnog radnika?
Nije pravedno i to se ne može obraniti nikakvom matematikom. Postotak zvuči neutralno “svima isto”, ali kad se isti postotak primijeni na 700 eura i na 2.400 eura, jaz se ne smanjuje, on raste. Svako usklađivanje radničkom umirovljeniku donese nekoliko desetaka eura, a nekome s posebnom mirovinom donese iznos koji je gotovo pola prosječne radničke mirovine. To nije usklađivanje, to je produbljivanje nepravde s državnim pečatom. Sustav mora biti drugačiji: osnovno usklađivanje u apsolutnom iznosu ili barem s jasnom gornjom granicom, uz snažnije podizanje najnižih mirovina. Ako netko ima mirovinu koja je tri puta veća od prosječne, on ne treba državnu zaštitu od inflacije jednako kao netko tko ne može platiti grijanje. I još nešto, posebne mirovine za dužnosnike trebaju biti iznimka za ljude koji su zaista svojim radom ili žrtvom zadužili državu, a ne automatska nagrada za mandat. Ja sam bila i ministrica i zastupnica u tri saziva i ne mislim da mi to daje pravo na veću mirovinu od bilo koje učiteljice ili medicinske sestre.
- Za vrijeme Domovinskog rata bili ste jedna od ključnih osoba u Uredu predsjednika na Pantovčaku. Prvotno ste radili kao prva glasnogovornica predsjednika Tuđmana, a potom kao njegova glavna savjetnica za politička pitanja i pregovore. Sudjelovali ste u svim ključnim mirovnim pregovorima, uključujući sklapanje Erdutskog i Daytonskog sporazuma. Što nam ukratko možete reći o tim danima Vaše karijere i kakav je bio pogled na budućnost u tom trenutku tadašnjeg hrvatskog državnog vodstva?
To su bili dani kad ste ujutro dolazili na posao ne znajući hoće li zgrada u kojoj radite navečer još stajati. Raketiranje Banskih dvora u listopadu 1991. nije bila metafora, bili smo unutra. A opet, nitko nije razmišljao o odlasku. Bili smo mladi, ja sam imala tridesetak godina, i imali smo osjećaj da radimo nešto što se događa jednom u tisuću godina: stvaramo državu. Pregovori su bili posebna škola. U pregovorima nema mjesta za emocije, a mi smo pregovarali o ljudima koji su protjerani iz svojih kuća, o Vukovaru, o Iloku, o istočnoj Slavoniji. Erdutski sporazum i mirna reintegracija nešto su na što sam najponosnija u cijeloj karijeri: vratili smo Podunavlje u Hrvatsku bez ijednog ispaljenog metka, a svijet nam nije vjerovao da je to moguće. Dayton je bio druga dimenzija – tamo se pisala sudbina cijele regije i Hrvatska je za tim stolom bila ravnopravan partner, ne objekt. Kakav je bio pogled na budućnost? Vrlo jednostavan i vrlo jasan: samostalna, međunarodno priznata Hrvatska, cjelovita u svojim granicama, na putu u Europu. Sve što smo radili išlo je prema tom cilju. Danas kad slušam kako se o tome vremenu govori s cinizmom, uvijek pomislim: mi nismo imali luksuz cinizma. Imali smo rat i imali smo cilj. I ostvarili smo ga.
- Tijekom karijere ste obnašali i dužnost ministrice pravosuđa, a sada imate vlastiti odvjetnički ured. Uzimajući u obzir važnost funkcioniranja pravne države, kako vam se danas čini situacija u hrvatskom pravosuđu i općenito u hrvatskom društvu, jesmo li na dobrom putu?
Reći ću ono što mislim, jer to inače i radim. Hrvatsko pravosuđe ima dobre suce, ozbiljne ljude koji rade pošteno i mnogo, ali sustav ih guši. Predmeti traju godinama, ljudi umru prije nego dočekaju presudu, a ono što najviše boli jest osjećaj građana da pravda nije ista za sve. Građanin koji čeka pravomoćnu presudu o svom stanu deset godina ne može vjerovati u pravnu državu, koliko god mu lijepo govorili o njoj. Ono što sam kao ministrica zagovarala i za što sam kasnije napisala doktorat upravljanje sudovima kao ozbiljna disciplina, mjerenje rada, odgovornost za rezultate, digitalizacija koja stvarno radi, a ne da postoji samo na papiru – to je i danas jednako aktualno. Znači, nismo puno napredovali gdje smo trebali. Jesmo li na dobrom putu kao društvo? Imamo mir, imamo Europu, imamo slobodu. To nije malo i to su generacije prije nas skupo platile. Ali, imamo i preširoko prihvaćanje da “tako to kod nas ide”. Od toga se treba odviknuti. Društvo u kojem stariji ljudi i umirovljenici ne mogu ostvariti svoja prava jer ih sustav iscrpi prije nego dođu do cilja nije društvo na dobrom putu. Na dobrom je putu kad tome kaže: ne.
- Kako je bilo biti žena u politici 1990-ih? U tom smislu, kako pamtite suradnju s prvim predsjednikom RH Franjom Tuđmanom?
Devedesetih je u politici bilo malo žena, a još manje u pregovaračkim sobama. Sjećam se sastanaka na kojima sam bila jedina žena među dvadeset ljudi u odorama i odijelima, gdje su me na početku doživljavali kao nekoga tko je došao donijeti kavu. To se brzo mijenjalo, u pregovorima se vrlo brzo vidi tko je pripremljen, a tko nije. Naučila sam da se poštovanje ne traži, ono se uzme radom. Predsjednik Tuđman bio je zahtjevan čovjek koji je od suradnika tražio maksimum i nije trpio površnost. Nije gledao jeste li muško ili žensko, gledao je možete li obaviti posao. Kad je vidio da mogu, dao mi je odgovornost kakvu su tada rijetki dobivali, a pogotovo žene. Nisam se uvijek slagala s njegovim mišljenjem i to bih mu rekla. Cijenio je to, iako mu se nije uvijek sviđalo. Danas kad ga se pokušava svesti na karikaturu, u jednom ili drugom smjeru, uvijek pomislim: onaj koji je stvarno bio u toj sobi zna da je to bio državnik koji je u najtežem trenutku znao što hoće. Povijest će to prosuditi bolje od dnevne politike.
- Godinama ste jedno od prepoznatljivih lica u hrvatskoj javnosti. Koliko Vam ostaje slobodnog vremena uz sve Vaše poslovne obveze i angažmane? Možete li s našim čitateljima podijeliti čime se bavite u slobodnim trenucima te razmišljate li o tome kako će Vam jednog dana izgledati život u mirovini?
Slobodnog vremena imam manje nego što bih trebala, a više nego što priznajem. Odvjetnički ured ne poznaje radno vrijeme – klijenta koji ima ročište u ponedjeljak ne zanima što je vikend. Ipak, pronašla sam nešto što me potpuno isključi: slikam, akrilom, i u tim satima ne postoji ni sud ni Sabor ni telefon. Nikad nisam mislila da ću u toj dobi otkrivati nešto novo – a sad učim apstraktno slikanje i uživam kao dijete. I pišem knjigu o devedesetima, jer mislim da ono što sam vidjela iz prve ruke ne smije ostati samo u mojoj glavi. Kako će mi izgledati mirovina? Iskreno, ne znam, ali znam da ću nešto raditi. Ja sam vam japanski tip radoholika: radit ću do stote. Ne zato što moram, nego zato što ne znam drukčije. Mirovina za mene nije prestanak rada, nego sloboda da radim ono što hoću. A vašim čitateljima poručujem: nemojte dopustiti da vas itko otpiše. Iskustvo koje vi nosite ova zemlja nema gdje kupiti.
Pitanja pripremili: Igor Knežević i Melita Funda
Razgovarala i uredila: Melita Funda
