Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše… Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosadnom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.
Dolazeći ujutro u prostorije Sindikata umirovljenika često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on ponekad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te…” I susjeda se nasmiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Ponekad zastanemo i porazgovaramo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek naziremo ispod kišobrana, „šljap- kamo” po lokvama vode i gledamo da nas još ne poprska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću” jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi.
Susjeda živi sama. Imala je veliku obitelj, a sada živi sama u velikom stanu i jedini joj je, kako kaže, prijatelj, ovaj psić. On je uvijek uz nju, svaki dugi i dosadni kišni dan, ali i vruće dane jednako strpljivo podnosi s njom. Suprug je umro prije više od 10 godina, dva sina i kćerka također su otišli u daleku zemlju i tamo imaju uspješne profesionalne karijere i vlastite obitelji. Do prije nekoliko godina svake je godine odlazila k njima u posjete, a i oni su dolazili najmanje dva puta godišnje kući. Ona se više ne usudi sama putovati k njima, a i oni su urijedili posjete u domovinu, jer njihova kuća i obitelj sada su tamo, daleko od Zagreba.
I prijatelji su polako nestajali i sada govori da je „malo, bijelo, mekano klupko Fred” njena obitelj i jedini pravi prijatelj. On je sluša dok mu priča što će raditi, što će kupiti u susjednoj trgovini kamo će ići poslije podne. Priča mu i što joj govore djeca telefonom. I o unucima on sve zna. I prepoznaje ih dok s njom tužno gleda poslane fotografije. Govori gospođa da prepoznaje i njezinu tugu i sjedi ili leži uz nju. I zaključuje gospođa Marija „pas je najvjerniji čovjekov prijatelj!”
I sjetim se da sam prije nekog vremena u knjizi naše poznate psihologine Mirjane Krizmanić „O životinjama i njihovim ljudima” pročitala citat američkog novinara, pisca i fotografa Jon Katza: „Životinje su izuzetno važne u našim životima. Živimo u fragmentiranoj i nepovezanoj kulturi. Politika je ružna, religija se bori za opstanak, tehnologija je stresna, a ekonomija nesretna. Što je to u našem životu na što se možemo osloniti? Pas ili mačka koji nas vole, vjerno i svakodnevno.”
„Kućni ljubimci”, – kako ih od milja nazvasmo naši su doživotni suputnici. Oni su nam često više od ljubimaca, oni su nam prijatelji i psihoterapeuti. Koliko puta kad smo osamljeni govorimo svom kućnom ljubimcu, psiću, da smo nesretni ili da nemamo novaca ili da nas boli glava. I on nas gleda, naćuli uši, podigne glavu, lizne nam ruku kao da kaže „ne budi tužna sve će to proći, sutra je novi dan …” I doista nasmiješimo se i osjećamo se bolje pa ga pogladimo i glasno kažemo „imaš ti pravo”. I kad smo ljuti i kad poviknemo na njih, ne zato što su oni učinili nešto loše, nego što smo mi prolili kavu po tepihu u sobi. Oni odu podvijena repa i umjesto nas vlastim „pomagalom” (jezikom) očiste umrljano mjesto i ponosno legnu pod naše noge. I nismo više tako sami, pored nas ipak netko diše, živi s nama i dijeli naše sretne i nesretne trenutke. I nasmije nas često njegov pokušaj da nam nešto pomogne ili da s nama pjeva. I kad mu govorimo o svojoj boli i tuzi imamo osjećaj da sve, čak i sadržaj razumije.
Kad čovjek izgubi svog psa i prijatelja iskreno tuguje kao za nekim nepovratno izgubljenim. Ne pomaže tje- šenje „Nabavi novog psa, iste pasmine i sve će biti isto ili i bolje!” Ne zna ta osoba da je svaka životinja unikat, da je posebna i neponovljiva kao i svaki čovjek. Ali i kad pas izgubi „svog” čovjeka, tuguje za njim na samo svoj osobit način. Tuga i trauma često kod psa izazovu i tjelesne promjene tako da se pas razboli i na kraju vrlo brzo nakon „gospodara” i sam ugine.
I razmišljajući tako o gospođi Mariji i njenom prijatelju Fredu sjetim se mnogih umirovljenika koje svakodnevno susrećem i koje uvjeravam da mirovina i starenje sa sobom donose i određeni stupanj socijalne izolacije, ali da se s tim ne mire i dok god mogu da se uključuju u udruge koje organiziraju aktivnosti prilagođene upravo njihovoj dobi, interesima i potrebama. Najgore moguće rješenje je osamljivanje, odnosno usamljenost.
Najnovija znanstvena istraživanja pokazuju da je sve manje druženja „uživo” jer sve se više družimo, zahvaljujući novim tehnologijama, s prijateljima na društvenim mrežama, pa usamljenost poprima razmjere epidemije. Znanstvenici govore da je učinak usamljenosti na smanjenje životnog vijeka istovjetan pušenju 15 cigareta dnevno. Sjedilački način života povećava rizik obolijevanja od više vrsta raka. Svaka dva sata sjedenja povećavaju rizik obolijevanja od raka debelog crijeva, raka endometrija i raka pluća. Za smanjenje stresa poboljšanje kvalitete života bolje je vježbanje u grupama nego samostalno vježbanje.
Koristite vlastite „kapacitete” i živite i krećite se, budite aktivni u skladu s dobi i psihofizičkim mogućnostima, željama, a najviše potrebama – da što duže budete sposobni za samostalan život u vlastitom domu.
