UVODNA RIJEČ

Poziv na masovno spaljivanje

Piše: Jasna A. Petrović

     Godine 1209. papa Inocent III. proglasio je križarski rat protiv albigenza, kršćanske vjerske skupine u južnoj Francuskoj koja spa­da među katare. Par stotina tisuća nepodobnih su masovno spalili. U svibnju 1933. u Berlinu je na trgu Opernplatz organizirano ma­sovno spaljivanje knjiga, a za koju godinu i Židova.

     Pitate se što nas je „uhvatila" vatra? Pa, vatra je bila jedan od ključnih elemenata u evoluciji modernoga čovjeka. Jedna je od adaptivnih prednosti, koje su ljudima omogućile preživljavanje u različitim životnim uvjetima. Vatra daje toplinu i svjetlost, a to je upravo ono što treba nama hrvatskim umirovljenicima.

No, ubilo nas siromaštvo, pa sada vatru ne palimo na šted­njaku radi grijanja i kuhanja, već se vozikamo besplatnim javnim prijevozom i posjećujemo javne kuhinje. Eventualno skupljamo plastične boce po kontejnerima i kantama u susjedstvu ili se sa- moposlužujemo iz istih izvora za doručak i večeru.

     Evolucijski smjer je promijenjen. Kao što postoji tzv. senilna involucija, odnosno smanjivanje, usisavanje tijela u starijoj dobi, nekako nam se čini da je na djelu i retrogradna evolucija smanji­vanja društvene biti. Usisavaju se vrijednosti, stanovnici, moguć­nosti, dostojanstvo, kultura.

     I zato smo poludjeli kad smo vidjeli da su nam mirovine pove­ćane za 0,94 posto. Onih 315.000 hrvatskih umirovljenika ili 27,6 posto koji primaju mirovine niže od 1.500 kuna, pa su tako dobili povećanje od 50 lipa do 14 kuna mjesečno, moglo je to pročitati crno na bijelom na obavijesti o mirovini koju su dobili u banci. Nije puno veće povećanje za onih 600.000 umirovljenika ili 52,2 posto koji imaju mirovine niže od hrvatske linije siromaštva koja je lani iznosila 2.180 kuna. Ako upotrijebimo eufemizam, onda mirovine nisu povećane (jer nisu!) nego su usklađene. Ali, ne može se biti neprijatelj vatre samo zato što ona ponekad opeče, valja se sjetiti da ona uvijek grije. Tako i mi skromno prihvaćamo kako su nekad mirovine bile više od 37,46 posto prosječne plaće, ali tome može­mo samo dodati da takve mirovine sve manje g riju.

     Pozvali smo preko naše Facebook stranice svojih 8.500 pratite­lja na masovno spaljivanje mirovinskih odrezaka i taman zaključili kako ćemo se konačno ogrijati. No, umirovljenici su nas ohladili. Kaže prijateljica iz Gunje kako su vatra i voda dobre sluge, ali zli gospodari, a FB frendica Radojka Jerković iz Zagreba dodaje: „Ne treba mi takvo povećanje, nek' si banda uzme sebi!"

I dok smo još ozbiljno razmišljali hoćemo li na glavnome grad­skom trgu zapaliti naše mirovinske odreske, u zadnji tren je stiglo važno upozorenje Ljubomira Babića iz Lipika:„Nikakvo spaljivanje nikakvih papira - vidite da zahtjevi za naplate stižu van svih razu­mnih rokova, pa će netko nakon 20 godina tražiti da nešto vrati­mo, a mi nemamo svoj dokument. Oni svoje ne daju provjeravati!"

I tako, odustajemo. Ništa od masovnog spaljivanja. I dalje gla­sna šutnja.

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 


 

Moja soba - moj dom

     Dođe vrijeme kad svaka starija osoba treba doni­jeti odluku kako će i gdje provesti dio života do smrti. Dok smo mladi i dok samo­stalno i odgovorno upravlja­mo svojim životom i životom naše obitelji, ne razmišljamo da ćemo jednog dana mora­ti organizirati vlastitu starost i vrijeme eventualne bolesti i ovisnosti o tuđoj brizi i po­moći. Svatko od nas bi možda trebao, bez obzira na vlastito zdravlje, na djecu i bračnog partnera, podnijeti sa 65 go­dina molbu za smještaj u dom za starije osobe.     Bilo bi najo­dgovornije ponašanje da pri­likom odlaska u mirovinu osi­guramo i eventualno mjesto u nekom od gradskih domova, s obzirom na visinu mirovina i na cijenu smještaja. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako treba najmanje 10 godina pro­teći do smještaja u dom. To je, naime, prosječno vrijeme koje protekne od predaje molbe do mogućnosti smještaja u dom za koji imamo platežne mo­gućnosti....

Read more...

 


 

Zašto se ubijamo?

     Svakoga dana možemo u novinama, na por­talima ili „usmenom predajom" saznati, željeli mi to ili ne, o nekom no­vom samoubojstvu. Ljudi vole raspravljati o razlozima jednog takvog čina i često unose mnogo subjektivnih elemenata u objašnjavanje uzroka. Razbijaju glavu kako su te osobe trebale riješiti svoj problem, a da ne dođe do samoubojstva. Ponekad imam osjećaj da ljudi upra­vo raspravom o načinu i ra­zlozima počinjenog samou­bojstva, djelomično rješava­ju i podsvjesno neke svoje probleme i dileme vezane uz vlastiti život. Pretjera­no zanimanje ponekad nas oslobađa „krivnje" za neka razmišljanja o vlastitom sa­moubojstvu....

Read more...

 

Kako upravljati životom

 

      Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično....

Read more...


Kada prestajemo biti mame?

      Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".

     Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".

     Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije....

Read more...


Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

      Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa....

Read more...