UVODNA RIJEČ

Blindirane ružičaste naočale

Piše: Jasna A. Petrović

     Nakon što je obišla sve županije, Predsjednica Kolinda je ko­načno odlučila 7. veljače„doputovati" u grad Zagreb pa se tako, umjesto ZET-ovim tramvajem, svečanom štićenom kolonom blindiranih automobila dovezla do gradonačelnika Bandića. I onda je bubnula: „Znala sam dosta toga o Zagrebu, jer živim ovdje i susrećem se s gradonačelnikom, međutim, jesam, čula sam dosta podataka, posebno oko socijalnih davanja. Vidite da na ulicama grada, za razliku od mnogih gradova, nema beskuć­nika. Zagreb je beskućnicima omogućio krov nad glavom."

     Dakle, socijalna agenda Predsjednice koja ide po drugi mandat je dopunjena. Prvo je za Silvestrovo u jednom umirov­ljeničkom domu nahranila siromašne starice i starce tortom, koju je valjda kupila iz vlastitog džepa, a sada je prošla besplat­no, jer nije morala udomiti čak ni psića Kiku. Beskućnika nema, pa im ne mora kupiti čak ni kikiriki.

     No šokirani zagrebački beskućnici su joj odgovorili na Fa- cebooku i pozvali je u noćnu šetnju bez blindiranih ružičastih naočala Glavnim kolodvorom i vagonima bez voznog reda, gdje bi upoznala petstotinjak zagrebačkih beskućnika, najisključenijih građana s periferije humanosti. Čini li Grad Zagreb dovoljno? Zakonodavac je vrući krumpir beskućnika „uvalio" lokalnoj vlasti ne želeći priznati da je među njima najveći broj onih koji ispunjavaju zakonske uvjete za stalni smještaj (psihič­ki bolesni, stariji od 65 godina, osobe s intelektualnim teškoća­ma, radno nesposobni zbog bolesti i tako dalje) i da trebaju biti briga nadležnog ministarstva, a ne lokalaca.

     No, Kolinda to ne zna. Ona hodi po svijetu s blindiranim ru­žičastim naočalama; ona ne zna da beskućnik nije samo onaj koji nema kuću, već i onaj koji nema adekvatni smještaj i uvjete stanovanja. Neki kažu da je pala s Marsa.

     A na Facebook profilima objavljeno je na tisuće komenta­ra građana koji su šokirani sljepilom Predsjednice za siromaš­tvo koje osvaja gradske ulice. Ona ne sreće svog profesora iz gimnazije koji je sramotnom penzijom osuđen na skupljanje plastičnih boca i kopanje po kontejnerima, jer je ona srednju školu završila u Los Alamosu u Americi. Ona ne pozna Petra s mirovinom od 1.600 kuna koji ima sreće i boravi u jednom za­grebačkom umirovljeničkom domu, ali mu je to nedovoljno za trošak hrane i smještaja, pa svake večeri odlazi kružiti gradom dok ne skupi dovoljno plastičnih boca za doplatiti smještaj. Hoće li sutra imati za razliku i ostati bez doma?

     Ona ne pozna baku Milicu koja ima mirovinu od 2.320 kuna, u visini hrvatske linije siromaštva, ali čak 53 posto umirovljeni­ka prima mirovine niže od službenog ulaza u siromaštvo. Baka Milica nema novca za kupiti darove unucima, pa im plete šalo­ve i čarape po cijelu godinu; plete i raspliće. Baka Milica je rekla da je glasala za Kolindu jer je - lijepa. I opet će.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja


 

O veljači, Valentinovu i ljubavi

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu...

Read more...


 

Gdje je vrijeme sretnijih umirovljenika?

     Umirovljenici su se dobro zabavljali na dočeku Nove 2019. godine u ve­likom broju svojih udruga ili kod kuće, u društvu prijatelja. Ponetko nije imao sreću da se zabavlja, pa mu je uz televizor prvu čestitku uputio neki od voditelja programa, a bilo je i onih koji su iz bolesničke po­stelje brojili posljednje trenut­ke stare. Bez obzira na mjesto i vrijeme ulaska u 2019., svat­ko je sam sebi zaželio dobro ili samo malo bolje zdravlje i dostojanstveniji život, a to je značilo i malo bolju mirovinu. Poznata je čestitka umirov­ljenika: „Želim ti puno sreće i mirovine veće." Nitko sigurno nije razmišljao u tim trenuci­ma o novoj mirovinskoj refor­mi. I tako je bilo samo do 2. siječnja, kada je na snagu stu­pila nova mirovinska reforma. Tada je nastalo otrežnjenje...

Read more...


 

Kad vlast reklamira mirovine

     Mjesecima se govori i raspravlja na svim nivoima političkog sustava, u svim sindikatima, udruženjima poslodavaca i udrugama umirovljenika o novoj mirovinskoj reformi. Većina ljudi često ne razu­mije smisao i ne sagledava povezanost i cjelovito rješa­vanje problema održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava, već se fokusira na svoj osobni status i prihva­ća najbolje ponuđeno rje­šenje. Mjesecima, a osobito nakon reklamne kampanje Ministarstva o dvije nastav­nice koje imaju iste uvjete za odlazak u mirovinu (godine starosti i staža, istu plaću), ali neće imati istu mirovinu, u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hr­vatske, ali i u Psihološkom savjetovalištu, osobe koje imaju bilo kakve uvjete za umirovljenje panično traže savjet kada trebaju podni­jeti molbu za odlazak u mi­rovinu, koja bi varijanta za njih bila povoljnija...

Read more...


 

Prošao je crni petak...

     Prošao je „crni petak" i sada dolazi najveseliji dio godine. Dolazi mjesec radosti i veselja. Kod nas još nije pošteno ni zaživio taj „crni petak". Možda zapravo imamo i više crnih petaka tijekom go­dine, pa nas ovaj toliko ne pri­vlači. Možda još nismo navikli da jedan crni petak u godini može biti jako dobar i blistav ako uhvatimo dobar popust i „obogatimo se" blistavim no­vim ruhom za jako malo nov­ca. Osim ako nismo prazno­vjerni pa držimo da nam petak nije dobar dan...

Read more...


Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice...

Read more...