Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama namijenjene za upoznavanje parova. Na takve „griješne” ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji” partnerstva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.
U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko četrdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile partnere uz svesrdnu pomoć starijih žena (susjeda, teta, ponekad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija”). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije” koji je „proslavljao” sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem.
Sada se u oglasima javljaju i dalje više muškarci, ali su dosta stariji nego ranije. Tako jedan slobodan Samoborac, 72 godine traži slobodnu ženu do iste životne dobi. Isto tako i „75 godišnji umirovljenik, skroman, ne pije i ne puši traži umirovljenicu bez stana za zajednički život kod njega”. Gospodin u 80-ima traži ženu od oko 68 godina, a glavni aduti su mu dobra mirovina i situiranost. I iz ostalih oglasa muškaraca vidljivo je da su stariji, da su vjerojatno udovci i da se teže snalaze u svakodnevnim obvezama življenja, uglavnom traže žene mlađe od sebe za 10 ili 15 godina i u pravilu su relativno dobro situirani. Jedan „šaljivdžija” traži lijepu, mladu djevojku, a sam priznaje da je „ružan k’o lopov”. To je kao osveta ženama jer, kako kaže, „žene cijeli moj život trube na TV-u da nije kod muškaraca važan fizički izgled već da ljepota dolazi iz duše”… „S druge strane ja djevojci nudim neograničenu količinu iskrene i čiste ljubavi, dobrote, pažnje, posvećenosti, tolerancije, poštovanja. Žene su me tako uvjeravale da njih novac ne zanima, ipak ako slučajno neku zanima moja je materijalna situacija bajna”. I tako se muškarci uglavnom hvale „dobrim izgledom” i „veselom naravi” , ali jedan hrabri gospodin kaže: „Seks nije toliko čest kao u mlađim danima, ali jednom mjesečno – sigurno.” Pa hvala mu na iskrenosti.
Žene, pak, u prosjeku mlađe, traže partnere od 60 do 65 godina i uglavnom jednako stare kao one. Jedna poduzetnica iz Zagreba traži starijeg muškarca i poziva ga k sebi. Sve ostale traže ili da muškarac ima stan ili da je povratnik. Isto tako žene češće žele i brak. I stvarno, sve više sudbonosno „da” posljednjih godina izriče rekordan broj umirovljenika u povijesti Hrvatske!
Iz ovih podataka, a oni su vrlo slični, gotovo identični s podacima našeg Psihološkog savjetovališta, starije osobe se samo prilagođavaju novim situacijama. Žene mlađe postaju udovice i trebaju još dugo preživjeti s jednom mirovinom koja je u prosjeku manja od mirovine muškaraca pa se tako brak čini najboljim rješenjima, jer i djeca imaju svoje obitelji i svoju djecu i nemaju ni vremena niti materijalnih mogućnosti za brigu o staroj baki koja više i ne može „sevi- sirati” kod djece, a i ne treba, jer i unuci su dovoljno odrasli.
S druge strane užasna je osamljenost i socijalna izoliranost upravo starijih osoba. No, sada su i starije osobe prionule naučiti se služiti mobitelom, koji pruža sve više mogućnosti za sklapanje prijateljstava, a i brakova. Oglasnici su puni objava osoba starijih od 60 godina, a oni postaju i sve aktivniji na društvenim mrežama.
Interesantno je da su se sada i žene ohrabrile i gotovo ravnopravno sudjeluju u traženju novih životnih partnera.
Za praznik rada bilo je lijepo vrijeme. Bila sam na dva mjesta na kojima su upravo naše dvije podružnice organizirale proslavu praznika, ne samo za svoje članove, nego za cijelo mjesto. I vidjela sam samo sretna lica. Bila su to druženja ne samo umirovljenika, već svih mještana; od male djece i mladih do baka i djedova sa štapom. Dok je većina kušala izvrsno varivo od graha, sviralo se i plesalo. Mladi su više plesali, a stariji sjedili i razgovarali.
I u promatranju ljudi navirale su mi misli kako sam ovih dana pročitala jedan naslov u nekom listu u prolazu „Život je tango. Prepustite se…” U jednom sam času htjela ustati i viknuti da svirci zasviraju tango i da svi moraju plesati. Sjetila sam se kako nas je nekad upravo tango odnio u neke druge svjetove. Ipak sam odustala, no zaključila sam da umirovljeniici i starije osobe ne smiju odustatati od svoga života, da moraju svakoga dana učiniti sebi radost i da se ne smiju osamljivati, jer je to put u bolest.
A oglasi su naša stvarnost i sadašnjost. I ne treba ih izbjegavati. Oglasi, ipak, ne mogu zamijeniti osobni kontakt. Možemo se javljati na oglase ili ih sami objavljivati, ali ipak ako želimo normalno živjeti, moramo imati osobni uvid u realni odnos među ljudima. Ne treba ulijetati u bilo kakve veze iz oglasa, već te ljude treba „provjeriti”, upoznati uživo. A ako uspije, sjetite se moga savjeta i otplešite jedan tango, jer to je skriveni jezik naše duše…
