Svi u samoći vlastite duše gube samopouzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo prohtjeva i sve manje potreba, te misao – preživjet čemo.
Naslov zvuči svakako čudno i nestvarno no okrenemo li se oko sebe nećemo vidjeti depresivne ljude ako smo radosni i zadovoljni, ali ako smo tužni i turobni, svatko će nam se činiti tužnim.
Mi gledamo ne samo svojim očima nego i unutrašnjim okom na bližnjega. I dio nas stapa se s njegovim raspoloženjem. I tako nastojim u životu primijetiti i ono nešto više kod ljudi. No prevarim Ii se ponekad? Ne samo ponekad, nego vrlo često.
Sjedim tako neki dan u veselom društvu, nas sedamdesetak. Svi se radosno pozdravljaju, ljube, smiju. Neki se nisu vidjeli još od Martlnja, a to je, čini se nekima, bilo jako davno. Neki su se vidjeli za Božić I Novu godinu te radosno nazdravili novim, sretnijim danima. Danas moraju što brže „odraditi“ službeni dio jedne izborne skupštine, da bi napokon dočekali večeru i ples uz muziku iz nekog prošlog vremena, koju izvodi stariji gospodin na svojim klavijaturama. Oko mene su sve vedra i nasmijana lica, rasplesana tijela u ritmu tanga i ugodni žamor sjetne melodije, pored mene jedna dama pjevuši, zamišljena daleko u svojoj mladosti.
Dvije strane zrcala
Neprimjetno se Iskradam i napuštam veselo društvo, misleći kako će ples i zabava potrajati dugo u noć, ali… Već u tramvaju sustiže me grupa koja žuri na autobus kući. Drugoga dana nazvala me jedna gospođa koja je sjedila blizu mene i koju nisam posebno zamijetila, jer su sve bile vesele, nasmijane i raspjevane. K meni je došla osoba koja je bila tužna i zabrinuta I kao da je to bila neka osoba koju susrećem prvi puta. Problemi u obitelji zaogrnuli su je tugom. I bolest je sada bila vidljivija nego u sretnom društvu. Rekla je da su gotovo svi vrlo brzo otišli iz restorana, da je veselju brzo došao kraj.
Nazvala sam poznanicu da provjerim što se dogodilo, a ona je jednostavno rekla „svi su bili nekako tužni i brzo smo se razišli”. Razmišljala sam, jesmo Ii mi bili na istoj zabavi? Ja sam sve doživjela jako veselo, a oni govore o depresiji. I nakon što mi se javilo još nekoliko osoba iz Istoga društva, tražeći pomoć i rješenje nekih svojih problema, shvatila sam da je zabava bila samo privid i pokušaj da na trenutak pobjegnu od sebe i svojih briga.
U želji da pomognu svojoj djeci, ljudi se lišavaju svojih materijalnih dobara (ušteđevine ili čak vlastitog stana), a onda se pitaju – kako dalje? Neki misle da su djeca nezahvalna, drugi se pak tješe da su ovo okrutna vremena, da nema posla za mlade i da je za to krivo samo društvo koje se nije znalo dobro pripremiti za nadolazeći kapitalizam. No ipak, svi u samoći vlastite duše gube samopouzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su već u godinama u kojima imaju malo prohtjeva i sve manje potreba, te misao – preživjet ćemo. Mnogo je teže onima koji se zatvaraju u sebe, i u svojoj samoći razmišljaju da sami skončaju svoj život, ali zbog moguće osude i podsmjeha okoline ne žele potražiti stručnu pomoć. To je prava depresija s kojom se svakodnevno bore i skrivaju u osami vlastitih misli i doma.
Jučer je kod mene na razgovoru bila jedna gospođa, koju je vlastita kćer prevarila. Plačući je rekla kako joj sad ne preostaje ništa drugo nego da se ubije. Danas je po tko zna koji put došla moja redovna posjetiteljica. Nesigurna je jer je prevarena za veliki novac od prodane nekretnine. Živjela je sređenim životom, ima dvoje punoljetne i samostalne djece, koja su razočarana majčinom akomislenošću, te joj uz najbolju volju ne mogu pomoći u nevolji koja ju je snašla. Podstanar- ka je u vrlo skromnom stanu. Izgubila je samopoštovanje, često je razdražljiva jer ju mori neimaština i depresija. Nemoćna je, zatvorena u svojoj samoći i dugo u noć čita pisma obećanja o povratu novca i rješavanju svojih problema. Pomalo gubi kontakt sa stvarnošću…
U pogrešnim rukama
U posljednje vrijeme susrela sam dvije vrlo slične priče. Žene, starije od 75 godina, ostale su udovice i odlučile su si osigurati mirnu starost, a kako nisu imale vlastitu djecu, jedna je svoju kuću ugovorom o doživotnom uzdržavanju dala jednoj mladoj siromašnoj obitelji s petero djece, koji su joj obećali svu skrb. No čim su stavili zabilježbu u gruntovnici, promijenili su ponašanje i sad ne samo da ne brinu o njoj, već je svakodnevno i ugrožavaju. U centru za socijalnu skrb pokušavaju je umiriti, jer ovo rješenje smatraju povoljnim za obitelj davatelja uzdržavanja, a tako i za ovu usamljenu staricu. Ona k tome ima i ovrhu mirovine zbog nekog ranijeg imovinskog spora sa susjedom.
Za stare ljude koji su si željeli priskrbiti mirnu i bezbrižnu starost, u jednom su trenutku, u dobroj vjeri, povjerovali krivoj osobi ili osobama iz njihove obitelji ili možda umreže- nim pojedincima koji iskorištavaju njihovu neinformiranost, naivnost i vjeru u ljudsku dobrotu. Strahovi u starosti povećavaju nesigurnost, slabljenje samopouzdanja i neke oblike demencije. Kod nekih osoba izazivaju agresivno ponašanje prema okolini ili sklonost samokažnjavanju, a često je bježanje u alkoholizam, apatiju ili pokušaj suicida. Svaki od ovih oblika treba pravovremeno prepoznati i liječiti. U sveprisutnom siromaštvu našeg društva, mnogo je onih s mizernim mirovinama koji životare u samačkim domaćinstvima….
Ovo je jedna od najranjivijih skupina umirovljenika, koja je još i u porastu, jer mirovine ne prate povećanje troškova života, a zbog zdravstvenih tegoba mogućnost nekih povremenih poslova gotovo je nemoguća. Oni su čak i manje depresivni, jer su čitavog života imali skromna primanja pa su naučili i skromnije živjeti, i ne okrivljuju sebe za eventualne pogreške, jer nisu ništa izgubili svojom krivnjom.
Ovih je dana u Zagrebu (Siget) otvoren „socijalni dućan“ i prvi posjetitelji bili su upravo umirovljenici koji ne primaju nikakav oblik socijalne pomoći, a već su u zoni siromaštva. Takvih je, nažalost, sve više, a prema nekim procjenama čak i do 40 posto!
U Zagrebu je od 26 do 28. veljače održan 4. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. Jednim istraživanjem pod naslovom „Starost i depresija“ Ispitivala se pojavnost i razina depresije među osobama starijim od 65 godina u Osječ- ko-baranjskoj županiji. U ispitivanju je sudjelovalo 517 ispitanika, a rezultati su pokazali kako je depreslvnost prisutna kod čak 356 (69%) ispitanika, od kojih je umjerena kod njih 245 (47%), a 111 (22%) izjasnilo se da pati od teške depresije. Teža je kod ispitanika nižeg stupnja obrazovanja, udovaca, te onih koji Imaju djecu, kod muškaraca je nešto veća – 72%, naspram 66% žena. Teška depreslvnost značajno je Izraženija kod onih čija djeca rjeđe dolaze u posjete i kojima je potrebna tuđa pomoć i njega, te kod onih koji su u dom došli zbog nemogućnosti skrbi u vlastitom domu. Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) Ispitanika što znači da je potrebno uvođenje adekvatnih Savjetovališta, kao što je i naše.
Šatorom protiv depresije?
Posebno zanimanje Izazvao je rad po naslovom „Šatorom“ protiv depresije“. Svrha rada bila je prikazati zajedničku poveznicu u ostvarivanju ljudskoga dostojanstva i težnju vraćanja promijenjenog Identiteta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populacije. Upravo smo Podružnici umirovljenika oružanih snaga RH predložili psihosocijalnu potporu organiziranjem dnevnih boravaka, jer psihologija grupe je dimenzija koja daje sigurnost i snagu pojedincu, smanjuje stres, patnju i depresiju.
A grupa koja je iz godine u godinu sve depresivnija, i koju društvo često proziva, naši su umirovljenici, a oni koji su mirovine stekli po posebnim propisima, često bezrazložno bivaju etiketirani kao osobe s „povlaštenim mirovinama“. To su obični smrtnici (radnici u policiji i pravosuđu, borci NOB-a, branitelji) koji su radili u otežanim radnim uvjetima I zbog toga su dobili „beneficirani staž“. A najnovija „rješenja“ koja stižu, ovim umirovljenicima oduzimaju i ono malo nade i optimizma, a depresija krupnim koracima grabi naprijed.
