Predsjedništvo SUH-a 27. veljače uputilo je Ministarstvu pravosuđa inicijativu za ukidanje dosmrtnog uzdržavanja i pooštravanje uvjeta za sklapanje doživotnog uzdržavanja. S razlogom!
Sindikatu umirovljenika Hrvatske gotovo svakodnevno se obraćaju umirovljenici iznoseći brojne primjere zloporabe instituta uzdržavanja, jer su uzdržavane osobe nerijetko subjektima zloporabe, povrede dostojanstva, ponižavanja, prevara i zlostavljanja, zbog čega nerijetko slučajevi završavaju na sudu zbog povrede ugovornih obveza od strane davatelja uzdržavanja, koji zbog dugotrajnosti postupaka mnogi i ne dočekaju.
U namjeri da zaštitimo naše članove, kao i druge umirovljenike i starije osobe, pokrećemo inicijativu za izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,
kako slijedi:
I. Ugovor o doživotnom uzdržavanju
Članak 580. Zakona o obveznim odnosima glasi:
(1) Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemiziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta .
(2) Prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovoriteljima pročitati ugovor i upozoriti na njegove posljedice
Predlažemo da se nakon stavka 2. dodaju novi stavci 3. i 4. koji glase:
(3) Prilikom ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju ovlaštena osoba je dužna utvrditi da li ugovoru, kao njegov sastavni dio, prileži suglasnost za sklapanje ugovora od strane nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu boravišta primatelja uzdržavanja. Ugovor bez suglasnosti centra za socijalnu skrb je ništavan i ne proizvodi nikakve pravne učinke.
(4) Davatelj uzdržavanja ne može istovremeno imati dva ili viša ugovora o doživotnom uzdržavanju, te je dužan prilikom sklapanju ugovora dati pisanu izjavu o tome da je taj ugovor o uzdržavanju jedini sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju.
Obrazloženje:
Zbog brojnih zloporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja nameće se zaključak o nužnosti intervencije države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju centar za socijalnu skrb sačinio obiteljsku anamnezu jedne i druge strane, te ocjenjujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao suglasnost za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovlaštena osoba – sudac ili javni bilježnik – bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priložena suglasnost centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavnosti ugovora.
Zabrana postojanja dva ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da dio davatelja uzdržavanja ima više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zanimanje, a na štetu kvalitete uzdržavanja primatelja uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i u dijelu privatnih domova za starije i nemoćne. S time u vezi ovlaštene osobe prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, dužne su provjeriti je li davatelj uzdržavanja priložio izjavu o nepostojanju više ugovora o doživotnom uzdržavanju.
II. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima. To je ugovor koji sve do 2006. nije bio dio niti jednog hrvatskog (ni one ranije države) važećeg propisa. Sklapanjem tog ugovora davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva odmah po potpisu odnosno solemizaciji ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Stoga nisu rijetki primjeri da primatelj uzdržavanja za života postane socijalni problemi te čak i završi na ulici. Tako se nažalost dogodilo da su ogromne vrijednosti prenošene (i to najčešće odmah, a svakako bez čekanja na smrt primatelja uzdržavanja) ugovorom koji je imao sve samo ne strogu formu kao uvjet valjanosti, a poznato je da forma nije samo opterećenje nego i veliko jamstvo protiv i brzopletosti ugovarača i raznih zloupotreba. Istodobno, onaj ugovor koji je manje ugrožavao primatelja uzdržavanja, jer se imovina prenosi nakon smrti, imao je jako strogu formu i ako nije poštovana, ugovor nije bio valjan. Po ocjeni mnogih stručnjaka koji se bave navedenom problematikom, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju trebaju se ukinuti. Uostalom, obveze uzdržavanja po ugovoru o doživotnom uzdržavanju praktično je identično obvezi uzdržavanja po ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Ugovori jedne i druge vrste u biti se razlikuju samo u tome kada je moguć upis uknjižbe prava vlasništva tj. za života primatelja uzdržavanja ili tek nakon njegove smrti.
Stoga predlažemo da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, i to članci 586., 587., 588. i 589., ukinu, te da se institut dosmrtnog uzdržavanja izbriše i u svim drugim zakonima u kojima je na bilo koji način spomenut (npr. Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi).
S poštovanjem,
Jasna A. Petrović,
predsjednica SUH-a
