Iz Izvješća Pučke pravobraniteljice za 2017. godinu vidljivo je da su dalje česte zloporabe ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, na koje SUH upozorava već godinama. Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju često se sklapaju na nagovor, ishitreno i bez potpunog razumijevanja pravnih posljedica, a razlika između ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju mnogima je nejasna. Osim toga, starije osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon što su, po sklopljenom ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, ostale i bez imovine i bez skrbi, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za raskid ugovora.
„S obzirom da okolnosti koje su ih motivirale na sklapanje ugovora postoje i dalje, odnosno osobe nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja ili ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna”, upozorava pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
Pozitivan iskorak predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi kojima su prihvaćene preporuke pučke pravobraniteljice da se pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene, te članovima njihovih obitelji, zabrani sklapanje ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Naime, postoji velik broj slučajeva u kojima su vlasnici obiteljskih i privatnih domova ili udomitelji inzistirali na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove bi izmjene takvu praksu trebale onemogućiti. Međutim, i dalje ostaju„ne- pokrivene” druge profesije u kojima se razbuktao pravi biznis s takvim ugovorima, npr. bilježnici, odvjetnici, liječnici.
Nažalost, Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže podacima o broju i prosječnoj duljini trajanja sudskih postupaka za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te o broju postupaka tijekom kojih je tužitelj (primatelj uzdržavanja) umro. To predstavlja velik problem, jer bi takvi podaci pomogli pri razmatranju potrebe uvođenja dodatnih zaštitnih mehanizama, poput osnivanja registra davatelja uzdržavanja ili ograničenja broja sklopljenih ugovora. Iako je Vlada RH u ranijem mišljenju na izvješće pučke pravobraniteljice navela kako smatra neprihvatljivim propisati kontrolu ispunjavanja ugovornih obveza u privatnopravnim obveznim odnosima poslovno sposobnih osoba, važno je naglasiti da je davanje uzdržavanja zapravo osiguravanje egzistencije primatelja uzdržavanja, a dužnost je države osigurati sustav prevencije koji će spriječiti da, zbog zlouporaba davatelja, bude ugrožena egzistencija primatelja uzdržavanja.
Još je veći problem to što primatelji uzdržavanja, koji su zbog neizvršavanja ugovora, odnosno zlouporaba, pokrenuli sudske postupke za raskid ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, do završetka postupaka ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, doplatak za pomoć i njegu, pomoć u kući, ni pravo na dugotrajni smještaj. Slijedom toga, potrebno je izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi predvidjeti iznimku koja će zaštiti egzistenciju primatelja uzdržavanja i tijekom sudskog postupka za raskid ovih ugovora.
SUH ostaje pri stajalištu kako je potrebno zakonski dodatno urediti prava i obveze u takvim ugovorima, s naglaskom na zabranu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer su se oni u praksi pokazali iznimno štetnima za dostojanstvo i materijalno stanje primatelja uzdržavanja.
Milan Dalmacija
Kazna za neprofesionalnost
V. iz Rijeke pristao je potpisati ugovor o doživotnom uzdržavanju s M.R. Kada su otišli sklopiti ugovor kod javnog bilježnika N.M., ovaj je preimenovao ugovor u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, te na njega primijenio odredbe koje su u konačnici dovele do toga da su nasljednici I.V. bili dužni dati davatelju uzdržavanja 170.944 kune. Sudski je spor došao do Vrhovnog suda koji je potvrdio prvostupanjsku presudu i naložio javnom bilježniku i uzdržavatelju da zbog bilježniko- vog pogrešnog postupanja vrate 170.944 kune te plate dodatnih 22.600 kuna sudskih troškova. To rijedak slučaj gdje je pravda pobijedila.
Spriječeno uzdržavanje
L. i K.L. iz Siska potpisali su ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s N.D. i P.C. Davatelji uzdržavanja su se obvezali dati primateljima stan, hranu, drva za ogrjev, odjeću, obuću, prijevoz liječniku, lijekove i kompletnu skrb u zamjenu za nekretnine i pokretnine nakon smrti oba primatelja uzdržavanja. U međuvremenu je J.L. preminuo, a K.L. je zajedno s unukom pokrenula sudski postupak za raskid ugovora zbog neslaganja i neizvršavanja. Nakon smrti K.L. sud je presudio kako je raskid ugovora neutemeljen, jer su davatelji uzdržavanja bili voljni ispunjavati svoje obveze, a K.L. kao primateljica ih je u tome svojevoljno onemogućavala. Pravično?
