U životu sam upoznala razne ljude, pozitivne i negativne, sretne i nesretne! Jednom je jedan francuski psiholog rekao da svatko od nas ima ponešto od toga, samo je pitanje koliko. Kod nekih se negativnosti razvijaju jače, a neki ih se uspiju riješiti samodisciplinom. Mnogi su građani posljednjih desetljeća otupili, oguglali na razne vijesti, potonuli u sveopću ignoranciju i ravnodušnost, otuđeni jedni od drugih, suočeni sa siromaštvom, prije svega umirovljenici.
Svakodnevno smo zasuti lažima, žutilom i senzacionalizmom najgore vrste kako s privatnih, tako i s javnih medija. Još od osnovne škole roditelji su nas odgajali da ispunimo kako njihova tako i očekivanja sustava. Prije svega učili su nas da ne smijemo lagati! U tijeku je predizborna kampanja za lokalne izbore i ponovno svjedočimo lažnim obećanjima, vrijeđanju protukandidata, prisvajanju tuđih uspjeha. A već više od tri desetljeća pojedinci pišu i govore laži o vremenu u kojem smo i mi živjeli. “Iskrivljavanje povijesti ili krivotvorenje povijesti označava pokušaje namjernog događaja na znanstveno nepošten ili lažan način kao i njihovu netočnu interpretaciju.”
Prije dva dana slučajno sam na jednom portalu pročitala tekst koji me je iznervirao i na koji sam reagirala komentarom. U kratkom vremenu svojim komentarima podržali su me mnogi čitatelji. Zasmetalo me, prije svega, što portal koji je namijenjen srednjoškolcima koji bi trebao promovirati obrazovne vrijednosti zasnovane na znanstvenim i povijesno istinitim činjenicama, ustupa svoj prostor jednoj osobi koja je iznijela cijeli niz netočnosti. Lako za nas koji smo svjedoci tog vremena, ali tužno je da se mladim ljudima krivo prikazuju neka, ne tako davna vremena.
Na tom portalu napisali su kako se u 80-tim godinama prošlog stoljeća nije moglo naručiti nove odjevne predmete s interneta! Naravno da nije moglo jer masovnija e-trgovina relativno je noviji oblik tržišnog poslovanja. Ali ono što me je posebno zasmetalo je izjava jedne, navodno stilistice s jedne TV koja je rekla:
“Nismo mogli šopingirati po dućanima jer nije bilo materijala i odjeće. Mladi su se sami snalazili i šivali svoje modne kreacije od čega su mogli. Svoju prvu haljinu sašila sam od kućnog stolnjaka za maturalni izlet u Dubrovnik 1982. godine.”
U nastavku kaže da ništa nije bilo tih godina za kupiti, ali da se aktivirala snalažljivost mladih. Kao da govori o nekim ratnim godinama. U članku je pisalo i kako je danas srednjoškolcima normalno da se na maturalno putovanje putuje izvan Hrvatske, a da njezin razred nije mogao ići u inozemstvo jer su živjeli u mraku.
Imam dovoljno godina i dobro pamtim kako smo živjeli ne samo 80-tih već i 60-tih i 70-tih godina. I sama sam, samouka, godina šivala po Burdi, njemačkom modnom časopisu po čijim su krojevima šivale i mnoge žene diljem Europe. U to vrijeme za Burdu i Novu modu kreirali su i poznati modni kreatori poput primjerice Karla Lagerfelda.
Tada, a i sada, željela sam i želim imati unikatni odjevni predmet od kvalitetnog materijala. U našim gradovima bilo je puno dućana s metražom kako domaćih tako i inozemnih proizvođača. Danas ih je ostalo tek nekoliko i u njima se prodaju inozemne tkanine, uglavnom od sintetike. Za maturalnu večer majka mi je sašila maxi haljinu od svečanog kvalitetnog materijala kupljenog u Zagrebu. I većina mojih kolegica imale su haljine šivane od kvalitetnog domaćeg materijala. U proteklih 30 godina u takozvanoj privatizaciji nestala je naša tekstilna industrija, nestale su naše tvornice obuće i tvornice konca.
U svim komentarima na izjave dotične gospođe na spomenutom portalu, svi ponavljaju da ništa nije istina što je napisano. Gospođa Branka iz Rijeke prisjeća se da se u dućanima moglo povoljno kupiti reslova koji su ostali od prodanih bala materijala. A gospođa Mirjana G. kaže: “Nije istina! Bilo je trgovina s materijalima kakvih hoćeš. Nije bilo siromaštva. Moja majka bila je domaćica. Tata je jedini radio. Imali smo auto, išli na izlete vikendom u Zagorje i Sloveniju, a sve s jednom plaćom. Mama mi je šivala haljinu za maturu i sve što mi je palo na pamet. Laž je i da maturanti nisu mogli putovati u inozemstvo. Putovalo se i u Trst uglavnom po traperice“.
Umirovljenik Ivan napisao je: “Sredinom 70-tih u CAMICERIA u Trstu prodavač mi je dao da izaberem košulju koju hoću u zamjenu za moju bijelu košulju kratkih rukava s klasičnom kragnom za kravatu. Moja košulja je bila markirana ZLATNA KRUNA. Proizvod Nada Dimić ili Mura, ne sjećam se više, ali bio je domaći proizvod.”
Sandra V.: “Bila sam maturant 1976., bilo je materijala, a bilo je i gotovih odjevnih predmeta. Bilo ih je i prije. Moja sestra je još 1968. godine nosila divne modele od materijala kupljenog u Zagrebu.
Domaća konfekcija i tekstilna industrija pratili su sve svjetske trendove kako 60-tih tako i 70-tih i 80-tih godina. Otvorenost bivše države prema zapadu i transnacionalne veze s istočnoeuropskim i nesvrstanim zemljama pogodovale su i industrijskom izvozu širom svijeta. Sveukupna ovisnost o svjetskim tržištima i ekonomska kriza 1980-ih značili su, međutim, da su tvornice sve više izvozile pod režimom vanjske prerade ili doradnih poslova i sve se više oslanjale na zapadne klijente u zamjenu za čvrstu valutu.
A kad se pogleda život umirovljenika tada i danas, moja percepcija je da su tih godina umirovljenici živjeli bolje nego danas. Nisu kopali po kontejnerima i nisu bili ovršeni jer s malim mirovinama ne uspijevaju platiti režije. Prikazivati život onog doba isključivo kao život u „mraku“ definitivno je krivo.
Drenka Gaković
