Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođacima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepenicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih dočekali oblaci muha i – tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skrivao u hodnicima zgrade.
Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umiru sami, a katkad ih se mjesecima ne otkrije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.
Novac i samo novac
Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živjela sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.
Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegovateljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni” u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.
Susjeda apotekarica ne živi s bolesnom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegovateljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.
Gdje se umire
Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europskim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više specijaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umirovljenika osnovala je neslužbene palijativne stacionare.
U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Zagrebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi odlaze u kućne posjete bolesnicima, posreduju i povezuju s drugim službama zdravstvene, socijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema potrebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te posudbu pomagala.
Sve na leđa obitelji
Obitelj kao temeljna socijalna jedinica ima najvažniju ulogu u palijativnoj skrbi, jer presudno utječe na sudbinu umirućeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenutke kada je u terminalnoj fazi bolesti.
Dakle, sustav palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u palijativne jedinice samo kako bi se njihovo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomiču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i institut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.
Sigurno je da Hrvatska kasni u organiziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedina hospicijska jedinica – Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava – prava na što kvalitetnije umiranje.
Muhe na ispraćaju
Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bolesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Nacionalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. – 2020., a sve više i županije pokušavaju izgraditi potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni pomak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij – Ustanova za palijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obitelji nije moguće o njima skrbiti, a takvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene starice i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?
