U ljetno srpanjsko jutro, sparnjikavo jutro, krenusmo put Samobora kako bismo upoznali Đurđu Vuković, poznatu voditeljicu programa sportske rekreacije za osobe starije životne dobi u Društvu športske rekreacije „Šport za sve“ Samobor. Iskusna voditeljica samoborskih rekreativki dočekala nas je ljubazno, prpošno, domaćinski toplo i vrlo razgovorljivo.
„Za mene je ovaj svijet šaka ljudi koji dišu na istoj valnoj dužini. Moj poziv je pomagati ljudima, usuđujem se reći da imam ogromno srce koje dijelim s drugima. Da, sad ga treba dijeliti dok je još živo i toplo i dok kuca. Zauzvrat ništa ne očekujem, tek iskren osmijeh. I zato s lakoćom i radošću volontiram“, predstavila nam se Đurđa Vuković, rođena Samoborka koju svi poznaju, staro i mlado.
Pridjev iskusna u slučaju Đurđe Vuković znači 95 godina, dugačak i zanimljiv životni put, a ako je suditi po njezinom lakom koraku i vedrom duhu, taj će put još potrajati. I neka tako doista i bude na radost njezinih najbližih, ali i svih Samoborki i Samoboraca.
Poznanstvo s Jane Fondom
Kada govori o svom životu, Đurđa ga opisuje kao niz događaja koji su se događali stjecajem okolnosti. Tako je krenulo njezino vođenje rekreacijske tjelovježbe za žene. „Polagala sam vozački ispit u isto vrijeme kad i gospođa Livija, supruga tadašnjeg voditelja rekreacijskog vježbanja, Josipa Leopolda. Govorim o 1969. godini. Došla sam u Klub, vidjela kako tamo vježbaju, svidjelo mi se i ostala sam. Nije mi to bilo sasvim lako uz posao i obiteljske obveze, ali me veselilo. Gospodin Leopold mi je prenio znanje o vježbama i vježbanju. On je bio učitelj, a tu spada i njegova gimnastička djelatnost. Otišao je dalje jer je dobio neke poslovne ponude, a ja sam postala voditeljica tjelovježbe. Prepustio mi je to mjesto s povjerenjem i rekao mi je da to vrlo dobro radim“, pojasnila nam je.
Što se tiče edukacije o tjelovježbi, Vuković je učila iz skripti i knjiga, budući da nije profesorica tjelesnog odgoja.
U prvoj polovici 1980-ih otišla je u Ameriku, na Zapadnu obalu, gdje je živjela njezina teta koja je radila kao domaćica u domu majke slavne glumice Bette Davis. Teta ju je upoznala s Jane Fondom. Razgovarale su telefonom, a Jane joj je poklonila svoju knjigu o vježbanju i to s posvetom. Nešto kasnije Đurđa je posjetila Švedsku gdje joj je jedna profesorica kineziologije poklonila VHS kazetu s vježbama za svako životno razdoblje. Kad je pogledala kazetu, zaključila je da su ona i njezina grupa na dobrom putu jer su izvodili sve te vježbe. Spomenuta teta kod koje je boravila dok je bila u Americi dolazila je pet puta u Samobor i uvijek je vježbala sa svojom Đurđom i njezinim vježbačicama.
„Vodila sam rekreaciju i u Penzionercu jedno vrijeme, također volonterski. A ovdje u Društvu športske rekreacije s nama je vježbala i Vesna Mimica. Mimica mi je odala priznanje da dobro radim i vodim rekreaciju. Nagradu za životno djelo primila sam 2006. godine. Ja uvijek ponavljam da nisam ništa posebno talentirana. Bitno mi je gibanje i društveni aspekt, druženje“, kazala nam je Vuković.
Đurđa, osim što dugi niz godina na volonterskoj bazi radi kao voditeljica rekreacijskog programa, je bila zaposlena u ljekarni, ali i u poznatoj Fotokemici. Kao odlična učenica i odlična maturantica, kojoj su uvijek dobro išli jezici, željela se upisati na Studij germanistike, ali to joj nije pošlo za rukom pa je upisala Studij farmacije u Zagrebu. Dok je radila u Fotokemici osnovala je Stolnoteniski klub. Tako su za vrijeme pauze mogli igrati stolni tenis.
Neustrašiva u zdravlju i bolesti
Prije 20 godina ova nezaustavljiva žena operirala je karcinom dojke. Potajice bi odlazila na zračenja, na kemoterapiju, nikoga nije htjela opterećivati. I sve je prebrodila. Kad ne bi mogla voditi grupu, mijenjale bi ju kolegice iz Društva športske rekreacije te na ovom mjestu rado ističe Barbaru Blagojević. Operirala je i žuč, polipe na glasnicama, maternicu. I ništa nije prekinulo njezinu fizičku aktivnost. Pronalazila je vremena i za volontiranje u Crvenom križu. Žao joj je što u vježbačkoj grupi ne može primiti nove članice, jednostavno nema mjesta za sve zainteresirane.
„Moj rad je besplatan, dvorana u kojoj vježbamo je besplatna. Jedino se plaća godišnja članarina u iznosu od 10 eura. Ali nemamo prostora primiti nove članice. Otkad vodim rekreaciju (50 i više godina), kroz grupu/dvoranu je prošlo 600 i više žena. Neke od njih su umrle, neke su otišle u inozemstvo ili se negdje odselile. U vrijeme pandemije koronavirusa morali smo smanjiti broj na svega 12 polaznica. Sad nas je opet više, koliko god nas stane, a zna se događati da nas je i previše pa jedva da ima mjesta da ruke ispružiš. Ali, snalazimo se i vježbamo“, rekla je za Glas umirovljenika Đurđa Vuković.
Red vježbanja, red umjetnosti i kulture
Ovih dana kada temperature zraka prelaze 30 stupnjeva vježbanje je na čekanju jer se ne smije riskirati zbog različitih zdravstvenih stanja vježbačica, poput povišenog krvnog tlaka i sl. Ali, čim kiša padne ili malo zahladi, s vježbanjem će se nastaviti. Đurđa Vuković nam je objasnila da ima puno vježbi koje se mogu i kod kuće izvoditi. I to jednako učinkovito. Primjerice, vježba istezanja na podu. Ljeti kad je vruće, ako radite vježbe na podu manje ćete se uznojiti.
„Disanje je izrazito bitno. To vam neće reći svi treneri. Treba uvijek udahnuti kroz nos, stisnuti stražnjicu i kad vježba završi izdahnuti zrak na usta. Zašto stiskati stražnjicu? Zato da se ne pomokrite kad kihnete kad budete 60+ ili 70+. Mišići zdjelice se stegnu i to je neka vrsta gimnastike, dakle, sve je povezano, ništa posebno novo nećete otkriti o vježbanju, važno je djelovati. Ako ne dišete pravilo, zadržavate dah kod vježbanja, onda štetite svom organizmu. Pri svakom pokretu pa tako i kad hodate po stepenicama, disanje je bitno. Udah, zakorači, izdah, udah, zakorači, izdah…Lakše ćete svladati stepenice ako uključite pravilno disanje“, objašnjava Vuković.
Što se administrativnog dijela posla tiče, od velike pomoći je Snježana Plazonić, čije ime Đurđa spominje sa zahvalnošću. Osim vježbanja, Đurđa obožava čitanje i kulturne priredbe. Istovremeno čita Đurđicu Čilić, Jadranku Pintarić, Božicu Jelušić, Ivicu Prtenjaču. Kao animatorica kulture dovodila je u Samobor mnoge istaknute glumce i glazbenike. Također, polaznice rekreacijskog programa vodila je na mnogobrojne izložbe i predstave, organizirala je posjete Baroknim večerima u Varaždinu. I zato ne čudi da je na rođendan zatrpana čestitkama koje više zvuče kao zahvalnice za sve što čini. A čini od srca. Društveno osviještena i angažirana nema vremena brojiti godine koje se nižu. Iako je okružena mnogim dragim ljudima, danas joj nedostaje njezina najbolja prijateljica Ruža Badovinac, koja joj je umrla na rukama.
Kod kuće najljepše
Đurđa je ponosna na svoja dalekosežna sjećanja. Sretna je što ju pamćenje dobro služi.
„Kao četverogodišnja djevojčica prala sam ribeže na kojima se ribala repa i kupus u potoku ispred roditeljske kuće. Držala sam u rukama drveni ribež, naišao je tada jedini šekspirolog i fotoamater doktor Milan Bogdanović i fotografirao me. I ne samo da se takvih stvari sjećam, nego i dandanas imam tu fotografiju“, istaknula je.
Njezina sjećanja nisu samo sjećanja na privatne i intimne trenutke, njezina sjećanja su protkana svime što se u Samoboru događalo i čemu je svjedočila. Samobor je njezin dom i kako kaže, najdraže mjesto na svijetu. Najljepši je zbog prirode i ljudi, umjetnosti i kulture. Na pitanje da li ju zanima po čemu će ju ljudi pamtiti, spremno nam je odgovorila: „Ne zanima me kakvo će sjećanje na mene jednoga dana imati ljudi. Ono što me zanima je dok sam ovdje sve što radim da obavljam korektno i pošteno. Ako su mlade djevojke zapamtile pokoji moj savjet vezan za književnost i umjetnost, onda sam već nešto pomakla i pozitivno napravila“, zaključila je Đurđa.
Melita Funda
Savjet svim čitateljima: ne preskačite vježbanje, vježbajte bez obzira na vašu dob, što ranije krenete s vježbanjem, to je bolji efekt u kasnijim godinama. Vježbanje nije samo vježba za jačanje mišića. To je bitan i ispunjavajući socijalni moment druženja i povezivanja.
