Što vam prvo pada na pamet kad čujete za privatizaciju zdravstvenog sustava u Lijepoj našoj? Korupcija i pogodovanje, podizanje kredita za operativni zahvat, nepregledne liste čekanja na bolnički pregled ili možda kakav nedostižan i jako skup preventivni liječnički pregled?
U Sindikatu umirovljenika Hrvatske nerijetko doznajemo o najrazličitijim mukama naših građana starije dobi, o svakovrsnim mukama, pa tako i onima koje se tiču zdravstvenih usluga. 73-godišnja J.A. iz Zagreba nam se potužila kako je obitelj morala prodati malu staru kućicu da bi operirala koljena, kako bi mogla iole normalno hodati. Njezina sreća u nesreći bila je, dakako, što je imala što prodati. Jer ako nemate načina da prikupite novac za ovakvu vrstu operacije, pravo na zdravlje ostaje vam ostaje nedostižno, tek misaona imenica. Tako je J.A. unatrag nekoliko godina dobila nova koljena u jednoj zagrebačkoj specijalnoj bolnici. Izbor je pao na tu bolnicu, ne zato što je tako i samo tako J.A. poželjela, već stoga što javnozdravstveni sektor nije nudio niti jednu opciju za operativni zahvat oba koljena odjednom i s odgovarajućim implantatima. Ova pacijentica se pita zbog čega cijenu koju bi HZZO platio javnoj bolnici nije uplatio privatnoj, čime bi njezin dio cijene bio plaćen.
Tržišni uvjeti za privatni fuš
Privatizacija zdravstvenog sustava u Hrvatskoj traje već jako dugo. Započela je još 1980-ih u bivšoj državi, dakle, prije osamostaljenja Hrvatske. U proljeće 1990. prestalo je funkcionirati samoupravno interesno organiziranje zdravstva. U to je vrijeme predložen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Spomenuti je Zakon trebao osvježiti funkcioniranje ukupnog zdravstvenog sustava pa ga je Sabor RH usvojio po hitnom postupku. Usvajanje Zakona je, zapravo, omogućilo da zdravstveni djelatnici mogu obavljati svoju djelatnost u privatnim ordinacijama, privatnim bolnicama, ali i u privatnim ljekarnama. Drugim riječima, stvoreni su tržišni uvjeti, odnosno otvorio se prostor za privatiziranje zdravstvenog sustava. Godine 1993. osnovan je HZZO – Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Iste su godine donesena dva nova zakona – Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju.
Liječnici su dobili slobodne ruke da nakon odrađenog radnog vremena u javnim zdravstvenim ustanovama rade i u privatnim praksama. To je rezultiralo zloporabom sustava, pacijente se počelo preusmjeravati u privatni dio zdravstvenog sustava, a sve s konačnim ciljem – što većom zaradom za hibride privatnih i javnih liječnika. Ukratko, nikad nije postignuta veća i kvalitetnija briga za pacijente. Broj preventivnih pregleda je znatno pao, a primarna zdravstvena zaštita izgubila je na svojoj snazi u periodu od 1990. do 2000. godine. Pacijenti su slani na bolničke preglede, počele su se formirati dugačke liste čekanja. Loša kadrovska politika gurala je pacijente u privatno zdravstvo. Sve zvuči vrlo poznato i 24 godine kasnije, zar ne?
Povećanje nejednakosti
Privatiziranje javnozdravstvenog prostora karakterizira slabljenje financijskog sustava zdravstva, zanemarivanje i loše pokrivanje ruralnih područja te nedostupnost zdravstvene zaštite za siromašne, upozoravaju stručnjaci. Ako su nekima od nas više, a nekima manje dostupne zdravstvene usluge, onda sa sigurnošću možemo govoriti o nejednakosti, tj. o povećanju nejednakosti u našem društvu. U vijestima vrlo često možemo čuti o tome kako u RH nedostaje medicinskog osoblja, ali i opreme.
Zdravstveno osoblje odlazi raditi u inozemstvo ili u domaće privatne klinike i poliklinike. Posljedica – novac se prelijeva u privatni sektor. Primjerice, još 2023. je Vlada RH proglasila privatnu „Specijalnu onkološku bolnicu – Medicinski centar Medikol (MCM)“ strateškim investicijskim projektom Republike Hrvatske, a taj je privatni zdravstveni biznis u vlasništvu obitelji Rajković iz Čakovca, kojoj je HZZO u zadnjih 10 godina isplatio 87 milijuna eura za PET/CT dijagnostiku, dok su za taj novac mogli kupiti 25 PET/CT uređaja. Hrvatsko javno zdravstvo ima samo jedan!
Iako su u Nacionalnom strateškom okviru protiv raka, donesenom 2020., podcrtana važna rješenja, ona su već četiri godine mrtvo slovo na papiru. KBC Rebro, kaže statistika, izgubilo je gotovo 30 posto onkologa radioterapeuta. Privatna poliklinika Radiochirurgija Zagreb iz Svete Nedelje 2022. nabavila je uređaj za liječenje raka kakav još nemamo u javnom sustavu, a zato HZZO svake godine daje desetke milijuna eura toj privatnoj poliklinici, iako je za taj novac mogao sam pribaviti isti uređaj.
Radiochirurgija Zagreb sklapa unosne ugovore s HZZO-om, a njezini su suvlasnici Mato Ćatić, Miroslav Kovačić i Dragan Shwarz, bivši državni tajnik bivšeg ministra Dragana Primorca. Nadalje, u ovoj godini, 2024., dvije tisuće postupaka s magnetskom rezonancom (MR) odvit će se u Svetoj Katarini, poliklinici čiji je suvlasnik predsjednički kandidat Dragan Primorac. U javnom zdravstvu nemamo dovoljno uređaja pa će porezni obveznici ove države usmjeriti nemali novac u Primorčevu polikliniku ili u neku drugu privatnu polikliniku koja ima više nego povoljan ugovor s HZZO-om. Znatiželjnici bi mogli pomisliti ili nedajbože pitati zašto nemamo dovoljno uređaja u javnom zdravstvu. Specijalnih uređaja nam manjka jer je novac potrošen na neke druge stvari. A ljudi umiru, na visokom smo drugom mjestu u EU po smrtnosti od raka, upravo zbog premalo preventivnih pregleda i sporosti liječenja. Žrtve su na prvom mjestu – starije osobe, koje nemaju dovoljno visoke mirovine da se liječe u privatnim ustanovama.
Po modelu Svjetske banke
Srednjostrujaški mediji uglavnom prenose općenite vijesti o privatizaciji, o dugovanjima i nužnom rezanju troškova. Građani ne dobivaju dovoljno informacija o načinu funkcioniranja javnog zdravstva kao i o njegovoj strukturi. Konstruktivna rasprava o zdravstvnoj zaštiti i pravima pacijenata treba uključiti što veći broj ljudi.
Činjenica je da sve što smo dosad slušali o modernizaciji zdravstvenog sustava bila je posljedica pritisaka međunarodnih institucija. To su institucije koje promoviraju tzv. reformske pakete u zamjenu za kredite. Ozbiljan je problem što privatizacija zdravstva dovodi do američkog tipa zdravstvenog sustava: vrlo skup, dostupan samo bogatima, s tendencijom povećanja pojedinaca koji nemaju apsolutno nikakvu zdravstvenu zaštitu. Spomenimo na ovom mjestu da je turski zdravstveni sustav, primjerice, privatiziran prema preporukama Svjetske banke. Iste preporuke dobiva i Hrvatska. Ponovimo, privatne bolnice povlače jako veliki državni novac, a traže i doplate od pacijenata. Privatnim poliklinikama nije stalo da država ulaže u obnavljanje javne dijagnostičke infrastrukture, to za njih znači gubitak znatnog dijela prihoda. I ovdje je matematika jednostavna i vrlo egzaktna, ako ne postoji dovoljno građana-pacijenata.
Radi se o jednostavnoj ekonomskoj računici – budući da ne postoji dovoljno pojedinaca koji mogu platiti privatnu zdravstvenu zaštitu, privatne klinike i poliklinike u najvećoj mjeri egzistiraju od javnog novca. Zaključimo, izvlačenje novca iz javnog zdravstva i njegovo prebacivanje u privatni zdravstveni sektor besramna je rabota i ne ide u korist građana ove napaćene zemlje.
Melita Funda
