U filmu “Muškarci vole plavuše” ženski glavni lik, koji je glumila Merilyn Monroe, sanjala je o muškarcu koji će joj darovati skupocjeni nakit, te zaključila da su dijamanti svakoj djevojci najbolji prijatelji. U stvarnom životu, dragulji svih vrsta, bili su najdraži prijatelji druge holivudske zvijezde, Elizabeth Taylor! Ali, kao što se u jednoj pjesmi kaže: “Nije u šoldima sve” danas, u kasnim godinama svog života, razmišlja holivudska filmska zvijezda, Clint Eastwood: “Ne tražite sreću u stanovima ili nakitu. Ne tražite sreću u vilama ili jahtama. Bogatstvo čine zagrljaji i poljupci. Ne tražite luksuz u trgovinama, ne tražite ga u poklonima, ne tražite ga u ispraznim zabavama. Bogat si ako te ljudi vole, ako te poštuju, ako se možeš igrati sa svojim unucima… Sreću i bogatstvo čine male stvari koje se novcem ne mogu kupiti!”
Svake godine, u drugoj polovini mjeseca svibnja, nove generacije maturanata opraštaju se od srednje škole i kreću u jednu novu fazu svog života. Tradicija je da se ponovno okupe nakon pet, deset, petnaest… godina. A kada se približe mirovini, nepisano je pravilo da se, s nostalgijom na davne školske dane, okupljaju svake godine krajem svibnja ili početkom lipnja. Taj lijepi običaj njeguje se u mnogim gradovima diljem Hrvatske. Slično je i u mjestima nama susjednih država. Na svečano druženje okupe se bivši maturanti koji sada žive na raznim kontinentima. Tako se, primjerice, tjedan dana prije ovogodišnje norijade, jedna generacija bivših zagrebačkih gimnazijalaca, prisjetila svog “đačkog doba” od kojeg je prošlo 50 godina. Nekima je od mature prošlo 30, 40, 60… godina. Sve su te godine proletjele kao ptica.
Lijepo je ponovno vidjeti poznata lica, iako su se mnogi promijenili. Zajednička poruka sa svih tih susreta je da svi budu sretni i da ljubav, nada i prijateljstvo traju vječno. Često je prijateljstvo iz tih školskih dana najiskrenije prijateljstvo. Susreti s dragim ljudima iz mladosti, radost, poljupci i zagrljaji se ne mogu nikakvim novcem kupiti. Nedavno, u jednom većem društvu različitih generacija, nakon mog povratka iz rodnog grada gdje sam bila na druženju s bivšim gimnazijskim kolegama, mnogi su rekli da se i oni svake godine sastaju sa svojom generacijom. Iako su većina danas bake i djedovi, što su stariji, to se više raduju susretima s bivšim školskim kolegama i evociranju uspomena iz daleke prošlosti. “Od ispita zrelosti prošlo je dugih 60 godina, a nedavnom susretu nazočilo je samo osmero bivših maturanata, jer je većina spriječena teretom godina ili na žalost nisu više među živima, dok je nekima boravište nepoznato,”, rekla jer starija gospođa, bivša maturantica jedne zagrebačke gimnazije. Umirovljenik Stjepan dodao je: “Moja generacija, koja je četvrti razred gimnazije završila 1972. godine, nikada nije zaboravila svoju školu, prijatelje i profesore. Usprkos izuzetno teškim vremenima, koja su iza nas, raseljenošću po svim kontinentima svijeta, veza se održala. Prošlog mjeseca smo se sastali kako bi evocirali uspomene na najljepše životno doba.”
S nostalgijom bivši maturanti, bez obzira koja su generacija, često ponavljaju da su ponosni što su nastavili njegovati ono čemu su ih roditelji i profesori učili, a to je iskreno prijateljstvo. “Tražili smo jedni druge, nismo dopustili da nas životne nedaće udalje. I u najtežim vremenima pronalazili smo vrijeme da se sretnemo i popričamo. Danas su ovdje naše kolege i kolegice iz Australije, Amerike, zemalja Europske Unije, regije. Svi prilagođavamo odmore terminu našeg susreta i to sa zadovoljstvom činimo”, rekla je bivša gimnazijalka Jasmina. Ponekad se dogodi i da ožive neke bivše ljubavi! Danas udovice i udovci često se odluče nastaviti tamo gdje su prekinuli, prije puno desetljeća! Nikada se ne smijemo podcjenjivati i zaboraviti koliko zapravo vrijedimo. Moramo uzeti sve što nam život pruža! Ne smijemo dozvoliti da nam srce ostane neispunjeno.
Ako smo nezadovoljni ponašanjem drugih, pa čak i bliskih osoba, trebamo nešto poduzeti i promijeniti naš život. Mnogi se ljudi ne upuštaju u promjene svoje svakodnevnice iz straha od neizvjesnosti. Boje se zbog sučeljavanja s činjenicom da njima bliski ljudi, primjerice članovi obitelji, nisu zadovoljni takvim razvojem događaja. Oni ne žele da se mijenjate, jer ispunjavate neku ulogu u njihovom životu, koje se ne žele odreći, iako dovoljno ne cijene vašu prisutnost.
Prije puno godina završila sam prvi razred gimnazije u jednom gradu izvan Hrvatske i maturirala u Zagrebu. Zahvaljujući društvenim mrežama pronašli su me bivše kolege iz tog prvog razreda i već nekoliko godina odazivam se njihovom pozivu na druženje. I ovaj put, početkom lipnja, bez dvoumljenja sam na poziv dragih prijatelja otputovala u Tuzlu, grad u susjednoj državi. U toj mojoj generaciji koja je, zasluženo, većinom u mirovini, ima liječnika, znanstvenika, prosvjetnih radnika, novinara, odvjetnika i uspješnih poduzetnika. Tradicija okupljanja bivših maturanata u tom se gradu njeguje već godinama. Krajem svibnja i skoro tijekom cijelog lipnja, grad bude prepun susreta raznih generacija gimnazijalaca, mirisa lipe i priča o djetinjstvu, radostima i tugama, sjećanjima na naše drage kolege kojih više nema. I ove su godine došli iz dalekih krajeva da podijele divna sjećanja na našu mladost i školske klupe.
Okrenete li se oko sebe, posebno na nekoj obljetnici mature, vidjet ćete kako, iako smo svi iste generacije, neki su bolesni, a neki su još vitalni, kako fizički tako i psihički. Čovjek je društveno biće i svi se, bez obzira na godine, moramo što više kretati, družiti s drugim ljudima, a susret s bivšim kolegama iz naše mladosti, s kojima smo dijelili školske klupe, dodatno će u nama pobuditi optimizam i radost.
Drenka Gaković
