Ivan Kresonja zagrebački je umirovljenik i predstavnik stanara u zgradi na adresi Zeleni dol 2. Zahvaljujući svojoj upornosti i entuzijazmu, nakon dugotrajne borbe s birokracijom, uspio je ishoditi promjene nekoliko zakona i propisa te time omogućiti ugradnju dizala u svoju šesterokatnicu. Njegov model je postao predložak za veliki projekt „Dostupnost do stana”, kojim Vlada želi, uz pomoć sredstava iz fondova Europske unije, ugraditi dizala u stambene zgrade kako bi olakšala život osobama s invaliditetom i starijim osobama. Kresonja nam je dao osvrt na svoju bitku, ali i na projekt koji, iako dugo najavljivan, još nije započeo.
Kako ste uspjeli i koliko vremena je trebalo da ugradite dizalo u svoju zgradu?
Mi suvlasnici zgrade sa 16 stanova, šest katova i 118 stepenica stari smo prosječno 60 godina i imamo osam osoba s invaliditetom u zgradi, od čega su četiri sa 100-postotnim invaliditetom. Deset godina smo se bezuspješno obraćali svim ministarstvima, gradskim uredima i drugim nadležnim institucijama s ukupno 240 dopisa na 1.200 stranica. Gradski uredi su odbijali naš zahtjev s obrazloženjem da postoje zabrane svih zahvata u prostoru. Nastavili smo pritiskati urede, ministarstva, Sabor i Vladu da mijenjaju propise. Uspjeli smo ishoditi promjene nekoliko važnih zakona i propisa. Sada za ugradnju lifta više ne treba građevinska dozvola. Ne treba više niti 100 posto glasova stanara, nego samo 51 posto suglasnosti. Dobili smo od Ministarstva pravosuđa tumačenje da se onoga tko neće dati suglasnost isključuje iz troškova ugradnje. Kad smo uspjeli ishoditi te promjene, izradili smo projektnu studiju i podignuli zajam na 15 godina. To je 440.000 kuna plus kamata 3,80 posto, što je 578.000 kuna. Mjesečna nam je rata 3.500 kuna. Početak ugradnje dizala bio je 13. ožujka 2018., a puštanje u pogon 25. svibnja 2018.
Na tragu Vašeg uspješnog angažmana oko ugradnje dizala nastao je projekt „Dostupnost do stana” kojim država jamči ugradnju dizala uz sufinanciranje iz Europske unije. Kako komentirate projekt, koliko on košta i koliko bi ljudi trebalo dobiti dizala u svojim zgradama?
U Hrvatskoj ima 16.804 zgrade bez dizala i u njima živi oko 700.000 građana. Ima još i deseterokatnica u Hrvatskoj koje uopće nemaju lift. Cijena ugradnje dizala je od 30 do 50 tisuća eura. Meni je za projekt trebala šira podrška svih ljudi i svih političkih stranaka. Tu su političari i stranke prepoznali da bi mogli dobiti puno glasova, jer ima 1,2 milijuna umirovljenika. Sad su se svi uhvatili za to. Uglavnom, ishodio sam da se u cijeloj Hrvatskoj može dograđivati liftove bez građevinske dozvole. Sad je samo na upraviteljima zgrada i predstavnicima stanara da se uključe. Ako postoji jedna osoba s invaliditetom u zgradi, lift mora ići. Sad sami moramo napraviti sve da bismo dobili novac od EU, a smatram da to Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU ne radi kako treba.
Zbog čega se toliko dugo čeka na početak provedbe projekta „Dostupnost do stana”? Smatrate li da se problem može ubrzo riješiti, s obzirom na to da sljedeće godine ističe rok za financiranje unutar Operativnog programa EU te se otvara novo razdoblje financiranja?
Gabrijela Žalac trebala je pribaviti novac iz fonda za 2019. i 2020. godinu. Ona to ne povlači, jer nema stručni tim. To se pitanje mora riješiti ubrzo riješiti, jer naposljetku neće ona pasti, nego će Vlada izgubiti dosta glasova na izborima ako se ovaj projekt ne ostvari. Ipak će ubrzo biti izbori.
Poljaci i Česi su već preuzeli naš model ugradnje dizala. Imate li saznanja o tome hoće li se još koja država pridružiti i hoće li taj model postati uobičajena praksa u EU, uz mogućnost da dizala postanu obvezan dio zgrada ili uvođenja prava na dostupnost dizala kao normativa u postizanju ljudskih i materijalnih prava u EU?
Ne samo oni. Čuo sam od ljudi iz Slovenije da će Austrija i Mađarska također početi s time. Oni su sad i ispred Slovenaca. To će ići na cijelom nivou EU, to je veliki posao, jer ima mnogo zgrada bez lifta po Europi. Pravo na lift u svim konvencijama UN-a već postoji. Hrvatska je potpisala sve takve konvencije i sve preporuke Vijeća Europe za osobe s invaliditetom. Sama činjenica da se među potpisanim dokumentima nalazi i preporuka Vijeća ministara iz 1992. ukazuje na postojanje problema ostvarenja prava osoba s invaliditetom na globalnom nivou, a osobito u našem slučaju, što je teško kršenje ljudskog dostojanstva. Liftovi su nadstranačko pitanje, jer mislim da nema zgrade u Hrvatskoj u kojoj nema osobe s invaliditetom.
Prema Vašim procjenama, do kada bi ugradnja dizala trebala biti gotova i može li takav infrastrukturni projekt, osim korisnicima, pomoći i gospodarstvu?
To je pitanje socijalne uključenosti starijih osoba. Ljudi dolaze u kontakt sa vanjskim svijetom, poboljšano je među- susjedsko druženje, razmjenjivanje mišljenja. Imate kod liječnika pravilo „zlatnih sat vremena”. Za transport preko 118 stepenica tih „zlatnih sat vremena” ode dok pacijent ne dođe liječniku na stol. Problem je starim ljudima, koji su čak i pokretni, nositi dvije vrećice s namirnicama. Zamislite majke s kolicima kako se penju na šesti kat. Lift poboljšava kvalitetu stanovanja svim stanarima i njihovim gostima. Da ne govorim o benefitima za gospodarstvo. Angažirale bi se tvrtke iz Hrvatske koje se bave proizvodnjom, ugradnjom i servisira- njem dizala, naši radnici i projektanti bi radili na izgradnji. To je oko 2.000 ljudi. Servis jednom mjesečno je 280 kuna s PDV-om i još 600 kuna godišnji servis. Pa to je novac, tu se gospodarstvo razvija. Naša operativa i Vlada to ne shvaćaju. Nažalost, živimo u 21. stoljeću, zgrade su građene u 20., a ponašamo se kao da smo u 19. stoljeću.
Milan Dalmacija
