Kako ubiti prvi mirovinski stup

Piše: Jasna A. Petrović

Bankovni „stručnjaci” i razni „znan­stvenici”, svi masno plaćeni od bana­ka i drugih umreženika međunarod­ne financijske industrije, krenuli su, potpo­mognuti svojim medijskim plaćenicima ili poslušnicima, u napad na prvi, tj. javni mi­rovinski stup. Okrenuli su igru, pa umjesto da brane promašeni i opasni drugi miro­vinski stup i promiču privatizaciju mirovin­skog sustava, sada deru po „državnom mi­rovinskom sustavu”. Pri tome neviđeno falsificiraju podatke i lažu.

Medijska blokada koja okružuje taj visokoprofitan rat, prijetnje i prozivke koje su do sada osjetili brojni analitičari i znanstvenici koji su se usudili prokazati taj produkt casino ekonomije (Lovrinović, Jakovčević, Samodol, Jurčić, Bežovan, Čavrak itd.), sada su dopunjeni pravom reklamnom kampa­njom u državnim i privatnim medijima. Ime­na poput Karduma, Nestića, Šonje, Novot- nyija itd. vrište sa svih okruglih stolova, tri­bina, naslovnica i ekrana, a mlađahni pro­laznici na cesti se natrpaju lažnim statisti­kama i u kameru govore: „Ne vjerujem u mi­rovinski sustav i mislim da se ljudi moje ge­neracije moraju sami za sebe pobrinuti.”

Mirovine – dug države u budućnos­ti??

Demografi zloguko klimaju glavom, a poruka je jasna: treba ukinuti prvi mirovin­ski državni stup i prepustiti ga tržištu.

„Taj prvi stup zapravo predstavlja impli­citni dug države u budućnosti, a država ni­kad nema dovoljno novca.”, kaže umni ko­mentator, dodajući kako „sav novac koji građani godinama izdvajaju u prvi stup za­pravo više ne postoji, jer sve ono što danas u 1. stup uplaćuju građani odlazi na mirovi­ne onih koji više ne rade”. Kao, ništa se u njemu ne kumulira, niti se tim novcem upravlja, on se jednostavno troši kao pro­točni bojler?!

Tako to, naime, vide bankarska industri­ja i njihovi plaćenici. Boje se kritičara dru­gog mirovinskog stupa, u čijim su rukama analize Europske komisije, te uglednih in­stituta iz Poljske, Slovačke, Češke, Mađar­ske, svih onih zemalja koje su nas ekonom­ski i razvojno prešišale, dijelom baš zbog toga što nisu uvele ili su ukinule ovakav model drugog mirovinskog stupa kakav brane naši „dečki”.

Oni tako, bez da trepnu, izračunaju kako je manjak proračuna u 2015. za mirovine bio 17,2 milijarde kuna, ali ne kažu da su upravo zbog njihovih banaka koje ih plaćaju za takvo stručno mišljenje, doprinosi za mi­rovine u Hrvatskoj smanjeni sa 24 posto 1991. godine, na 15 posto koliko taj dopri­nos iznosi danas, a sutra bi trebao biti još niži, 14 posto. Razlika se prikuplja, ali više ne ide u mirovinski javni fond, već se preba­cuje bankama na upravljanje, te troši za vi­soke prijelazne i administrativne troškove.

Banke kamatare svoju državu

Priča ide ovako: mirovine svih vrsta koš­taju oko 37 milijardi kuna, a iz doprinosa iz plaća zaposlenih prikupi se 21 milijarda. K tome, dodajmo još oko 5 milijardi koje idu na upravljanje privatnim mirovinskim fondo­vima. Onda te banke taj isti novac koji je trebao završiti u javnom proračunu, posuđ­uju državi i to uz kamate od 6 posto. Tako hrvatske inozemne banke kamatare svoju državu! Da nema drugog stupa, na raspola­ganju bi bilo 28 milijardi kuna, posve do­voljno za sve vrste mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Treba naglasiti i to da država direktno fi­nancira 7 milijardi za mirovine prema po­sebnim propisima i druga prava koja daje, a koja nisu redovite starosne mirovine ute­meljene na doprinosima iz rada. Stoga od­mah treba reći kako mirovine ne koštaju Hr­vatsku 37 milijardi godišnje, već 31 milijar­du. No, što je ambasadorima financijske in­dustrije par milijardi, kad oni računaju ona­ko kako je njima povoljnije za dojam.

Hrvatska ima vrlo nisku stopu doprinosa za prvi mirovinski stup i hitno je treba vrati­ti na 20 posto, a drugi mirovinski stup neka bude dobrovoljan i po volji je svakome da u njega uplaćuje ili ne uplaćuje. Prosječna stopa doprinosa za mirovine u zemljama Europske unije je 25 posto (na više), a naj­manje polovicu plaća poslodavac. Hrvatska je jedina zemlja u EU u kojoj sav teret miro­vinskog doprinosa iz plaće ide na teret rad­nika. Ludo, zar ne?

I sada se javljaju glasnogovornici ukida­nja prvog mirovinskog stupa s lažnim sta­tistikama, pa tvrde da prema podacima Eu- rostata, u Hrvatskoj sve više ljudi odlazi u prijevremenu mirovinu, te da je starosnih mirovina samo 40 posto, dok je europski prosjek čak 77 posto.

Lažne statistike i manipulacije

     „A koliko je situacija alarmantna, poka­zuje i podatak prema kojem je od ukupnog broja umirovljenika u Hrvatskoj, njih čak 75 posto mlađe od 50 godina. Isto tako, njih samo 5 posto starije je od 65 godina.” – ovih dana tvrde dobro plaćeni ili neuki novinari. Ništa od toga nije točno. Prosječni hrvatski umirovljenik ima 70 godina života i odradio je 30 godina staža. Lani je Hrvatska dobi­la 49.256 novih umirovljenika koji iza sebe imaju 32 godine staža, u mirovinu su otišli sa 61 godinom starosti i pred njima je život s 2.201 kunom prosječne mirovine. Pa smo izračunali i to da su samo 29.863 osobe među umirovljenicima mlađe od 50 godina (tu ulaze i invalidna djeca koja dobivaju obiteljsku mirovinu), što iznosi samo 2,61 posto. Pa tko je tu lud?

Točno je jedino to da Hrvatska ima ban­ke na vlasti, duboko umrežene s političkom birokracijom – i lijevom i desnom, do te mje­re da su čak dva zakona iz mirovinskog segmenta napisali stručnjaci jedne od ino­zemnih banaka. To manje zabrinjava. Ono što užasava je proširena medijska manipu­lacija javnošću i blokada medija za pitanja glede drugog mirovinskog stupa. U pitanje dolaze prostori slobode izražavanja i istu­panja.

Nitko ne piše, međutim, da je Hrvatska zemlja u kojoj je vrlo niska pokrivenost sta­novništva starijeg od 65 godina mirovina­ma, da ih ima samo 64,3 posto (najmanje u EU), i da smo među rijetkim zemljama u svijetu koje nemaju tzv. nacionalnu/socijal- nu mirovinu za starije od 65 godina. Da smo pri vrhu ljestvice siromaštva starijih.

Nitko ne piše da po udjelu prosječne mi­rovine u prosječnoj plaći imamo bitno niže mirovine od svih zemalja nastalih od bivše Jugoslavije (Hrvatska 38 posto, Bosna i Hercegovina 44 posto, Srbija 47 posto, Cr­na Gora 57 posto, Slovenija 58 posto, Ma­kedonija 60 posto!).

Nitko ne piše da ova njihova domovina stare tretira kao suvišne, kao teret, kao balast. A narod – kao ovce koje vuče na podvodcu.