Sindikat umirovljenika Hrvatske se već pola desetljeća zalaže za ukidanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Činjenica da se ugovori o uzdržavanju iznimno rijetko sklapaju iz humanih pobuda, već gotovo isključivo iz materijalnog interesa koji uzdržavatelj misli realizirati na osnovi takvog ugovora, stvara dodatan teret na oslabljenim leđima prosječnog umirovljenika, koji se nada pomoći svojih bližnjih.
U nekoliko je navrata SUH poslao inicijativu za izmjenama i dopunama Zakona o obveznom osiguranju u dijelu koji se bavi ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Ministarstvo pravosuđa, koje je nadležno za provedbu i donošenje tog zakona, nije niti jednom poslalo poruku da su barem zaprimili inicijativu, a kamoli da planiraju nešto poduzeti.
Indolencija ministarstva natjerala je prije tri godine novinare Večernjeg lista da skroje anketu o tome treba li ukinuti institut dosmrtnog uzdržavanja. S obzirom na to da je ovo tada bila relativno nepoznata tema u javnosti, o njoj se nije mnogo govorilo. U skladu s tim, rezultati su bili takvi da velika većina ljudi nije imala izražen jasan stav o tome, a oni koji su ga imali su bili u jednakoj mjeri za i protiv ukidanja takvog ugovora. U međuvremenu su se SUH, ali i drugi subjekti, založili putem medija, pravnog savjetovanja i radionica da stariji građani konačno razumiju koja je razlika između dosmrtnog i doživotnog ugovora – a to je da trenutkom potpisivanja dosmrtnog ugovora sva imovina prelazi u vlasništvo uzdržavatelja.
Kada bi se danas provodila anketa pitanjem potrebe zakonskog ukidanja dosmrtnog uzdržavanja, vjerujemo kako bi mnogo veći broj ljudi imao izraženo mišljenje te kako bi ono išlo u smjeru podrške ukidanju. Zahvaljujući naporima SUH-a, ova tema je mnogo češća u javnosti, no nažalost i dalje postoji velik broj ljudi koji su izgubili svoju imovinu, a time i dostojanstvo, potpisivanjem takvih ugovora.
Možda najbolji prikaz štetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju daje česti komentar sudionika SUH-ovih radionica, poput ovoga: „Ne razumijemo zato uopće postoji ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kad je jasno da ide na štetu slabije strane. To da imovina odmah prelazi u vlasništvo uzdržavatelja nakon potpisanog ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju, ima elemente krađe, osobito zato jer većina nas starijih ne prepoznajemo razliku.” No predatori dobro znaju koja je razlika.
Ako ‘doživotno’ znači – ‘dok netko živi’, a ‘dosmrtno’ znači dok netko ne umre, onda se zaista ne vidi nikakva razlika. Radi toga većina SUH-ovih polaznika radionica smatra da se institut dosmrtnog uzdržavanja treba ukinuti kao zakonska osnova za sklapanje ugovora o uzdržavanju starijih osoba, pogotovo zato što već pri sklapanju takvog ugovora budi želju kod uzdržavatelja da te starije osobe što prije ‘više nema’! Kada netko već u momentu sklapanja takvog ugovora dobije sve što mu ugovor omogućuje, to jest imovinu starije osobe; prema postulatima tržišne ekonomije, nema više nikakvog interesa da sebi stvara troškove za uzdržavanje te starije osobe, odnosno nema interesa da sebi smanjuje ‘profit’ koji je ostvario temeljem takvog ugovora. Jedino ugovori o doživotnom uzdržavanju starijih osoba mogu opstati kao način zbrinjavanja starih i nemoćnih osoba, kojima je potrebna tuđa skrb te kao nadomjestak izostale društvene skrbi. No i u tom slučaju treba uvesti društveni nadzor, postrožene kriterije, te registar uzdržavatelja, kako to ne bi, kao danas, postao profitabilni lešinar- ski biznis. SUH će stoga nastaviti upozoravati na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sve dok nadležne institucije ne shvate razmjere štete koja se događa starijim osobama kod potpisivanja ovakvih ugovora.
Milan Dalmacija
GREŠKA BILJEŽNIKA
I.B. iz Zagreba je kao primatelj uzdržavanja 2007. potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojom kćeri L.B. Nakon dvije godine, odlučio je raskinuti ugovor, jer u njemu nisu bili ugovoreni oblici uzdržavanja koji su mu bili potrebni. Osim toga, u ugovoru je stajalo kako svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu prepušta svojoj kćeri. Ove je godine Županijski sud potvrdio presudu Općinskog suda te proglasio ugovor ništavnim, zbog toga što javni bilježnik I.M. nije uspio dokazati da je pojasnio odredbe ugovora davateljici i primatelju uzdržavanja, niti je dokazao da su ga oni razumjeli. Osim toga, ugovor nije sklopljen kao javnobilježnički akt. Također, sud smatra kako je ugovornim odredbama prekršena volja I.B. da dio svoje imovine da unucima, pogotovo zato što je L.B. preminula 2013.
UGOVOR PRIJE UGOVORA
T.J. iz Osijeka potpisao je 2004. predugovor o kupoprodaji nekretnine s N.E. iz Tenje, u kojem se, između ostalog obvezao i pomoći pri otplati njenog kredita. Uplatio je predujam u dvije rate od ukupno deset tisuća eura, no N.E. je prestala otplaćivati kredit. Stoga je T.J. odlučio tužiti N.E., koja je, da bi izbjegla plaćanje svih tražbina, 2010. potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojom snahom A.E. te tako prenijela vlasništvo spomenute nekretnine. Nakon osam godina, Županijski je sud donio odluku kako obje trebaju isplatiti samo dio traženog iznosa te sudske troškove, ali je ostavio pravo T.J. da ih ovrši na spomenutoj nekretnini, ako ove ne ispoštuju odluku suda. Tako i fiktivni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može biti puko sredstvo manipulacije.
ZOVITE PRAVNO SAVJETOVALIŠTE
Tel. 01/4615-797
E-mail: pravo.suh@gmail.com
Pošta ili osobni dolazak: Sindikat umirovljenika Hrvatske, Trg kralja Petra Krešimira IV. 2, 10 000 Zagreb
