- Prema podacima Eurostata za 2024. godinu Hrvatska je sa 35 % bila na samome dnu Europske unije po pitanju tzv. zamjenske stope, a koja pokazuje da na svakih 100 eura koje osoba zaradi u dobi od 50-59 godina će primiti tek 35 eura mirovine u dobi od 65-74 godine, dok je prosjek EU bio 58 %. Blizu su nam tek Litva sa 36 % i Irska sa 40 %, a na drugom kraju spektra su Grčka sa 84 %, Španjolska sa 81 % i Italija sa 79 %. Već iz ovih podataka da se „naslutiti“ kakav je odnos države prema umirovljenicima i da nešto ne valja u sustavu. Koji su glavni razlozi da tavorimo na samom europskom dnu?
Nezadovoljavajuće stanje u mirovinskom sustavu traje dugo, već od 1990-ih i posljedica je više čimbenika. Prva dva i pol desetljeća nezavisnosti obilježilo je nekoliko nepovoljnih događaja: ratne i poslijeratne prilike (problemi povratka i obnove), dugotrajni oporavak od ekonomske krize koja je počela 2008., negativne stope ekonomskog rasta, visoke stope nezaposlenosti, niska razina plaća i sl. U ovom razdoblju se događaju reforme mirovinskog sustava koje su trebale ograničiti rast mirovinskih troškova i dugoročnije stabilizirati sustav, a ne kratkoročno poboljšati mirovinska primanja. Osim toga, prioritet vladinih mjera nije bio na umirovljenicima, već na drugim skupinama. Tek u zadnjih desetak godina stvorene su pretpostavke za značajnije poboljšanje socioekonomskog položaja starije i umirovljeničke populacije. Rast mirovina jedan je od ciljeva koji su naglašavale i vlade u zadnjih nekoliko mandata. Povećanja mirovina su se dogodila, ali ona su bila skromna poglavito u usporedbi s rastom plaća i dohodaka drugih socijalnih skupina. Drugim riječima, dohodovni jaz između umirovljeničke i radno aktivne populacije, koji je inače bio velik, sada se dodatno produbio zbog izraženijeg rasta plaća većine zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Jednostavno, mirovine nisu pratile rast zarada u okolnostima dosadašnjeg određivanja i načina usklađivanja mirovina, iako je vlada pokušavala smanjiti spomenuti dohodovni jaz kroz isplate jednokratnih naknada.
Razlozi nezavidnog ekonomskog položaja velikog broja umirovljenika nalaze se i u objektivnim obilježjima našeg mirovinskog sustava. Niske mirovine rezultat su niskih plaća i zarada iz kojih se plaćaju doprinosi, ali i relativno kraćeg prosječnog radnog vijeka (prije reformi, dobne granice za ulazak u mirovinu bile su niže za muškarce i žene nego u mnogim zapadnim zemljama). Možemo ovdje spomenuti i uobičajenu praksu da poslodavci nezakonito isplaćuju dio plaće zaposlenima na ruke, što također rezultira manjom ukupnom sumom plaćenih doprinosa i manjim mirovinama.
Siromaštvo starijih u padu
- Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, stope rizika od siromaštva rastu iz godine u godinu, pa je tako u 2024. godini ta stopa za starije od 65 godina na rekordnih 40 %, a za samca u starijoj dobi je već na 61,4 %. Istovremeno, pokazatelji materijalne deprivacije stanovništva su u stalnom padu pa je u 2024. godini ona pala samo na 2 %, no činjenica je da umirovljenici i starije osobe čine najveći dio tih koji su u materijalnoj deprivaciji. Kako objašnjavate te podatke, te može li se izvući zaključak, da li prosječna starija osoba i umirovljenik u Hrvatskoj žive lošije ili bolje nego prije recimo pet godina?
Prvo, ovdje treba ukazati na razliku u pristupu materijalnom blagostanju između koncepta relativnog siromaštva i koncepta materijalne deprivacije. Pokazatelji relativnog siromaštva se izvode iz prikupljenih podataka o kućanskom dohotku, dok se pokazatelji materijalne deprivacije ne odnose direktno na kućanski dohodak, već na posjedovanje kućanskih i drugih dobara ili sudjelovanje u određenim aktivnostima koje su uobičajene u društvenoj zajednici. To znači da pristup materijalne deprivacije uključuje u nekoj mjeri i subjektivne prosudbe o zadovoljstvu participacijom u određenim aktivnostima, poput slobodnog vremena i godišnjih odmora, druženja s prijateljima i sl. Te prosudbe mogu biti pod utjecajem percepcija o minimalno pristojnom životnom standardu, a percepcije su građana u Hrvatskoj često skromnije nego kod građana drugih zemalja EU. Pristupu materijalne deprivacije mogu se uputiti različite kritike (npr. zašto se stopa materijalne i socijalne deprivacije mjeri preko 13 pokazatelja, a ne možda 11 ili 15 pokazatelja, zašto je prag deprivacije 5 od 13, a teške deprivacije 7 od 13 pokazatelja, zašto se svi indikatori uzimaju kao jednako važni, itd.). Hrvatska dobro prolazi kada se radi o materijalnoj i socijalnoj deprivaciji bilo svih stanovnika ili starijih osoba. Ipak, pokazatelji materijalne i socijalne deprivacije se odnose na pristup osnovnim potrepštinama ili aktivnostima koje su važne za nekakav minimalno pristojni životni standard, ali niska razina materijalne deprivacije ne znači nužno visoku kvalitetu života. Mislim da ipak većina građana u Hrvatskoj ima pristup najosnovnijim dobrima, iako uz naprezanje kućnog budžeta. Osim toga, pokazatelji subjektivnog siromaštva ukazuju na značajan pad stope siromaštva u Hrvatskoj u zadnjih 10 godina. Npr. udio stanovnika koji su izjavili da teško ili vrlo teško spajaju kraj s krajem pao je sa 54,4 % u 2015. na 19,8 % u 2024. Stopa teške materijalne i socijalne deprivacije starijih osoba u Hrvatskoj u 2024. iznosila je 3,8 % i bila je niža od prosjeka EU (5,1 %) i nešto viša od stope za ukupno stanovništvo Hrvatske (2 %). Uz to, stopa teške materijalne deprivacije za starije osobe smanjila se sa 7,6 % u 2019. na 3,8 % u 2024.
Stopa rizika od siromaštva govori nam koliki je udio ili postotak pripadnika neke skupine čiji je dohodak manji od 60 % medijalnog dohotka, ali nam ne govori o tome kako stvarno siromašni žive. Moguće je da u isto vrijeme raste stopa rizika od siromaštva i dohodak starijih osoba ili umirovljenika (povećanje stope rizika od siromaštva starijih osoba nužno ne znači da starije osobe žive gore ili raspolažu nižim prosječnim dohotkom). Stopa rizika od siromaštva više ukazuje na to kakve su nejednakosti u dohotku između socijalnih skupina, odnosno koliko je dohodak neke skupine udaljen od prosječnog ili medijalnog dohotka. Prema pokazateljima Eurostata, stope rizika od siromaštva ukupnog stanovništva i starije populacije rasle su tijekom 2023. i 2024. (npr. stopa rizika od siromaštva starijih osoba porasla je s 32,4 % u 2022. na 37% u 2024.). Međutim, moguće je da je rast stopa rizika od siromaštva jednim dijelom posljedica metodoloških promjena u izračunu ovog pokazatelja. Naime, došlo je do prekida u načinu prikupljanja podataka o dohotku u 2023. i 2024. Za te dvije godine djelomično su ili u potpunosti korišteni administrativni izvori podataka (podaci porezne uprave), dok su ranije podaci prikupljani isključivo anketiranjem kućanstava. To znači da nije metodološki prihvatljivo uspoređivati stope rizika od siromaštva u 2023. i 2024. sa onima iz 2022. i 2021. Ipak, bez obzira na spomenute metodološke promjene, možemo konstatirati da su stope rizika od siromaštva starijih osoba (65+) u Hrvatskoj među najvećima u zemljama EU (veće imaju samo baltičke zemlje) i značajno veće od hrvatskog prosjeka (20,3 % u 2024.).
S druge strane, podaci o dohotku pokazuju da je prosječni ili medijalni dohodak starijih osoba stalno rastao u zadnjem desetljeću. Na primjer, sve su dobne skupine zabilježile kontinuirani rast medijalnog dohotka od 2015. do 2023., ali je medijalni dohodak najstarije dobne skupine rastao znatno sporije (u 2023. u odnosu na 2015. medijalni dohodak osoba starijih od 65 godina porastao je za 53 %, dok je medijan dohotka ostalih dobnih skupina mlađih od 65 godina u istom razdoblju porastao od 83 % do 95 %). To znači da je nominalni i realni dohodak starijih osoba veći u 2023. i 2024. nego ranijih godina. Međutim, u istom je razdoblju više porastao medijan ukupne dohodovne distribucije, a time i relativna linija siromaštva definirana kao 60 % medijana nacionalnog dohotka, nego medijalni dohodak starije dobne skupine. Stoga, možemo konstatirati da se u zadnjih desetak godina u apsolutnom pogledu poboljšao materijalni položaj umirovljenika u Hrvatskoj, ali se istovremeno pogoršao njihov relativni položaj u dohodovnoj distribuciji zbog bržeg rasta dohodaka drugih dobnih i socijalnih skupina (ili drugim riječima, zbog sporijeg i nedovoljnog rasta mirovina).
Fiksirane linije siromaštva
O tome nam svjedoče i stope rizika od siromaštva temeljem tzv. fiksirane linije siromaštva. Za razliku od uobičajenih stopa rizika od siromaštva koje se dobiju na način da se linija siromaštva određuje u svakoj godini, stope rizika od siromaštva temeljem fiksirane linije siromaštva se dobiju tako da se linija siromaštva definira samo u početnoj točki promatranog razdoblja, a u kasnijim godinama se samo korigira sukladno stopi inflacije. Linija siromaštva fiksirana u vremenskoj točki odražava životni standard na početku praćenog razdoblja, uzima u obzir promjene u troškovima života, ali ne prati promjene u općem (prosječnom) životnom standardu. Ovaj pristup omogućuje praćenje trendova siromaštva i olakšava analizu utjecaja mjera socijalne politike na siromaštvo.
Ako želimo pratiti trend siromaštva među starijom i umirovljeničkim populacijom u razdoblju od 2019. do 2024., definira se prag siromaštva prema liniji siromaštva od 60 % medijana nacionalnog dohotka samo u početnoj 2019. godini, a zatim se tako određena linija siromaštva u kasnijim godinama samo usklađuje sa stopom inflacije (umjesto da se izračunava u svakoj godini razdoblja). Prema podacima Eurostata, stope siromaštva starijih osoba prema liniji siromaštva fiksiranoj u 2019. pale su sa 30,1 % u 2019. na 18,1 % u 2024. (u isto je vrijeme stopa siromaštva ukupnog stanovništva smanjena sa 18,3 % na 10,2 %).
Kako povećati mirovine
- Kada govorite o nejednakosti u dohotku između socijalnih skupina podaci pokazuju da je on izrazito izražen u Hrvatskoj. Primjerice, hrvatski radnici sve se više približavaju neto plaći slovenskih radnika, razlika je oko 10 %, no razlika u visini mirovina se kreće oko 50 %! Zaposleni Slovenci, a pogotovo Talijani izdvajaju i više doprinose od svojih bruto plaća. Je li povećanje doprinosa put kojim bi i Hrvatska ubuduće trebala rješavati loš materijalni položaj umirovljenika?
Povećanje mirovinskih doprinosa jest jedan od mogućih načina za povećanje mirovina. Poznato je da su stope doprinosa tijekom 1990-ih u Hrvatskoj bile više od 25 % bruto plaće. Međutim, istina je da danas znatan broj zemalja ima veće stope doprinosa za mirovine od Hrvatske (među te zemlje spadaju i spomenute Slovenija i Italija), ali je također istina da postoji niz zemalja s manjim stopama doprinosa od Hrvatske. Sa sadašnjom stopom od 20 % Hrvatska se nalazi oko prosjeka zemalja EU. Za pretpostaviti je da prijedlog za rastom mirovinskih doprinosa ne bi bio prihvaćen od strane poslodavaca koji stalno zagovaraju potrebu za poreznim i drugim rasterećenjem rada kako bi se povećala konkurentnost i plaće. Osim toga, pitanje je bi li teret povećanih stopa mirovinskih doprinosa poslodavci nastojali prebaciti na zaposlenike kroz niže neto plaće te bi li takvo rješenje doprinijelo većoj evaziji doprinosa.
U takvoj situaciji osobno bi prednost dao produljenju radnog vijeka i podizanju dobi ulaska u starosnu mirovinu. Dok je Hrvatska po visini doprinosa oko europskog prosjeka, korisnici mirovina u Hrvatskoj imaju značajno kraći radni staž (u prosjeku, 31 godinu). Prema podacima Eurostata, prosječno očekivano trajanje radnoga vijeka u 2024. iznosilo je 37,2 godine u EU (najduže imaju Nizozemska, Danska, Švedska, Estonija, Irska i Njemačka sa 40 i više godina). S druge strane, očekivani radni vijek u Hrvatskoj u 2024. iznosio je 34,8 godina (kraći očekivani radni vijek nalazimo samo u Rumunjskoj i Italiji). Drugim riječima, očekuje se da će osoba stara 15 godina u 2024. imati radni vijek od 34,8 godina. Susjedna Slovenija imala je očekivani radni vijek 37,1 godina (2,3 godine duži od onoga u Hrvatskoj). Podaci o visini mirovina pokazuju da umirovljenici s preko 40 godina radnog staža primaju prosječnu mirovinu od oko 940 eura, što iznosi oko 66 % prosječne plaće. Prema tome, mišljenja sam da zbog demografskih i niza drugih razloga nužno će biti postupno podizati dob ulaska u starosnu mirovinu na 67 godina. Ovo je rješenje već bilo prihvaćeno u Zakonu o mirovinskom osiguranju iz 2013. (kada je bilo propisano podizanje dobi starosnog umirovljenja sa 65 na 67 u razdoblju od 2030. do 2038.), ali je rezolutno odbačeno od strane umirovljeničkih udruga i sindikata tijekom pokušaja nove mirovinske reforme u 2019. koja je predviđala dob starosnog umirovljenja sa 67 godina već od 2033. Smatram da ova reforma nije pripremljena na primjeren način od strane više vlada jer je, među ostalim, izostao potrebni dijalog između socijalnih partnera.
- Od srpnja je na snagu stupio novi Zakon o mirovinskom osiguranju, koji će rezultirati tek malim poboljšanjem u visini mirovina za pojedine kategorije umirovljenika (penalizirane prijevremene umirovljenike kada napune 70 godina života i invalidske umirovljenike). S obzirom da žene imaju osjetno niže mirovine od muškaraca, te su uglavnom one te koje žive u samačkim domaćinstvima i u puno većem su riziku od siromaštva, smatrate li diskriminatornim što pravo na 12 mjeseci dodanog staža po rođenom djetetu imaju samo novoumirovljene majke, jer one koje su u mirovinu otišle prije 2019. godine neće dobiti ništa, a one od 2019. do donošenja ovog zakona će dobiti šest mjeseci po djetetu?
Propisi o dodatnom radnom stažu za svako rođeno ili posvojeno dijete su posebice važni za starije žene zato što u prosjeku imaju niže mirovine od starijih muškaraca, veći je udio starijih žena nego muškaraca koje ostvaruju obiteljske mirovine te što starije žene znatno češće nego muškarci žive u samačkim kućanstvima (jer u prosjeku žive duže nego muškarci). Zato su i njihove stope siromaštva veće od starijih muškaraca. Zakonske promjene koje se odnose na mogućnost da starosni umirovljenici mogu koristiti do 27 % obiteljske mirovine preminulog supružnika te povećanje dodatnog staža za novorođenu i usvojenu djecu išle su prvenstveno u prilog povećanja mirovina i ekonomskog položaja starijih žena (iako će povećanje dodatnog staža sa 6 na 12 mjeseci značajnije povećati mirovine onih roditelja koji su imali visoke plaće i veći broj djece). Međutim, sadašnjim zakonskim rješenjem roditelji (najčešće majke) podijeljeni su u tri kategorije s različitim pravima u pogledu dodatnog staža za novorođenu ili posvojenu djecu, s tim da su jednoj kategoriji, umirovljenima prije 2019. potpuno uskraćena prava na dodatni staž. Doista je opravdano postaviti pitanje o pravednosti ovakvog rješenja. Bilo sa pravnog ili socijalno-političkog stajališta, smatram da je ovakvo rješenje nepravedno.
Zakonodavac se katkad poziva na načelo retroaktivnosti (da pravni akti djeluju samo ubuduće), a katkad na moguće fiskalne učinke ako bi pravo na dodatni staž bilo dostupno svim roditeljima. Očito je ovdje načelo retroaktivnosti primijenjeno samo na dio roditelja, što znači nedosljednost u njegovoj primjeni. Prema tome, ako se zakoni donose pro futuro, pravo na dodatni radni staž trebalo bi biti dostupno samo novim umirovljenim roditeljima. Neki se pozivaju na fiskalne učinke i velike izdatke za mirovinski sustav i proračun, ali je posve neprihvatljivo u modernom društvu pravdati uskraćivanje prava jednima manjkom financijskih sredstava. Pravednim smatram rješenje prema kojem je pravo na dodatni staž temeljem rođenja i posvajanja djeteta dostupno samo novoumirovljenim roditeljima ili svim roditeljima bez obzira na vrijeme umirovljenja. Legitimno je da vlada razmatra učinke određenog rješenja na fiskalna sredstva, ali nije prihvatljivo diskriminirati jednu kategoriju, a privilegirati drugu.
Utjecaj stranih radnika
- Ekonomska kriza u Hrvatskoj od 2008. do 2014. godine sa sobom je donijela veliku nezaposlenost i masovno iseljavanje. Njezine posljedice vidljive su i danas kada uvozimo velik broj stranih radnika zbog nedostatka domaće radne snage, a na to se nadovezuje i sve manji prirodni priraštaj stanovništva. S jedne strane ti radnici popunjavaju rupe i pune proračun pa tako i doprinose za mirovine, no s druge strane riječ je često o radnoj snazi za koju se uplaćuju minimalni doprinosi. Smatrate li ovakav sustav održivim i dobrim za sadašnje i buduće umirovljenike?
Očito je da hrvatska ekonomija ne može funkcionirati bez strane radne snage i da će potreba za stranim radnicima postojati i u budućnosti, u većem ili manjem opsegu. Za pretpostaviti je da strani radnici čine manje od 10 % osiguranika, ako uzmemo u obzir podatak da je krajem 2024. bilo oko 1,7 milijuna osiguranika te je u toj godini izdano oko 200 tisuća dozvola za rad i boravak. Istina je da strani radnici čine jednu od slabije plaćenih skupina zaposlenika, iako su zarade zaposlenih u uslužnom (turističkom) sektoru veće nego u nekim drugim sektorima. S obzirom na niske zarade, oni plaćaju niže doprinose u prvi stup mirovinskog osiguranja. Osim toga, država plaća dio mirovinskog doprinosa radnicima kojima je bruto plaća manja od 1.300 eura. Kako ti doprinosi ne bi bili još manji, propisano je da strani radnici ne smiju imati plaću manju od one koju primaju zaposleni u Hrvatskoj na usporedivim radnim mjestima.
Održivost mirovinskog sustava ne ovisi primarno o uplatama stranih radnika, ali te uplate zasada pridonose povećanju ukupnih sredstava u mirovinskom fondu. Teško je dugoročno procijeniti dobitke i troškove od spomenutih uplata jer nije jasno koliki će broj stranih radnika eventualno koristiti prava iz mirovinskog osiguranja i na koji način (s nekim zemljama nisu ni potpisani međusobni ugovori o socijalnom osiguranju). U Hrvatsku dolazi uglavnom nekvalificirana ili slabije kvalificirana strana radna snaga i to je naša realnost koju se ne može promijeniti preko noći. Sigurno da je cilj naše migracijske politike privući kvalificiranu i obrazovanu radnu snagu od koje bi više profitirao i mirovinski sustav, ali taj cilj neće biti lako i brzo ostvariti.
Težak život na selu
- Iseljavanje mladih i sve manje rođene djece, a zatim i seljenje u gradove znači i još brže starenje ruralnog stanovništva, zbog čega su starije osobe osuđene na još teže životne uvjete. Mnogi umirovljenici u ruralnim područjima primaju niske mirovine ili su pak korisnici socijalnih naknada. Jesu li visine tih naknada dovoljne za njihove potrebe? Kako im pomoći?
Starije osobe i umirovljenici u ruralnim područjima i manjim gradovima imaju duplo više stope rizika od siromaštva od stanovništva u većim gradovima. To je povezano s činjenicom da se dio stanovništva na selu bavi poljoprivredom, što utječe na njihov ekonomski status tijekom radno aktivnog razdoblja i starosti. Na selu je i veći broj starijih osoba (poglavito žena) koje nikada nisu radile ili su radile prekratko da steknu pravo na mirovinu, ili pak primaju obiteljske mirovine nakon smrti supružnika, koje su opet niže od starosnih mirovina. Također, u seoskim područjima živi većina onih koji su ostvarili poljoprivredne mirovine, koje su vrlo niske.
Starijim osobama bez prava na mirovinu ostaje mogućnost da ostvare nacionalnu naknadu za starije osobe, koja iznosi 154,50 eura i teško da njome mogu podmiriti najosnovnije potrebe. S druge strane, kada starije osobe primaju niske mirovine mogu zatražiti zajamčenu minimalnu naknadu (ZMN), ali to rade vrlo rijetko jer je dohodovni cenzus za ostvarenje naknade vrlo nizak, za starije osobe i osobe potpuno nesposobne za rad u 2025. godini iznosio je 208 eura. Krajem 2023. godine ZMN je primalo tek 514 umirovljenika i 1.363 starije osobe koje ne primaju mirovine. O niskoj razini ZMN govore usporedbe iznosa ZMN s pripadajućim linijama siromaštva. Neto dohodak starije osobe ili osobe potpuno nesposobne za rad koja je korisnik ZMN iznosio je u 2024. samo 31,6 % linije siromaštva za samačko kućanstvo. Osim toga, adekvatnost ZMN se kontinuirano smanjuje zbog arbitrarnog načina određivanja osnovice. Zatim, umirovljenici i starije osobe rijetko traže ZMN jer moraju proći ne samo provjeru dohotka već i imovine. Kako su starije osobe u pravilu tijekom života akumulirale određenu imovinu (kuće/stanovi, poljoprivredna, građevinska i druga zemljišta), prije ostvarenja prava na ZMN obvezne su prodati imovinu ako to neće ugroziti njihove osnovne životne potrebe. Dio starijih osoba to ne želi ako će se time dovesti u pitanje pravo nasljeđivanja imovine od strane njihovih potomaka.
Naposljetku, starije osobe ili umirovljenici ne mogu ostvariti pravo na druge naknade u sustavu socijalne skrbi, kao što su pomoć za stanovanje ili naknada za ugroženog kupca energenata, jer je uvjet za ostvarenje ovih prava da su već korisnici ZMN, što bi svakako trebalo promijeniti i to im omogućiti. Dio starijih osoba i umirovljenika koji imaju invaliditet ili trebaju pomoć druge osobe u svakodnevnom funkcioniranju mogu ostvariti pravo na inkluzivni dodatak koji je obuhvatio nekadašnja prava na osobnu invalidninu i doplatak za tuđu pomoć. Uvođenjem inkluzivnog dodatka povećane su naknade, i za većinu je korisnika ukinuta provjera dohotka i imovine kao uvjet za ostvarenje prava.
Općenito, siromašni stariji ljudi i umirovljenici u Hrvatskoj imaju manje šansi ostvariti pravo na različite socijalne naknade u odnosu na iste skupine u EU. Razlog su niske razine naknada i niski dohodovni i imovinski cenzusi.
Igor Knežević
