Beskućništvo je jedan od najtežih oblika siromaštva. Broj beskućnika se i kod nas stalno povećava, a razlog tome je rast cijena stanarina, režijskih troškova i hrane. Najviše ih živi u velikim gradovima – Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, a među beskućnicima je i sve više umirovljenika, koji stjecajem okolnosti završavaju na ulici. Najčešći uzroci beskućništva su deložacije zbog ovršenih stanova ili izgubljenih temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, neriješeno pitanje stanovanja nakon izlaska iz ustanova (ustanova socijalne skrbi, penalnih ustanova i dr.) i nedostatak novca za podmirivanje troškova stanovanja. Ukratko, mizerne mirovine.
Profesorica u Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Olja Družić Ljubotina nedavno je provela istraživanje (2023.) o odnosu građana i socijalnih radnika prema beskućnicima. Istraživanje je otkrilo da petina građana nikada nije bila u kontaktu s beskućnicima, a polovica ih je bila u kontaktu s beskućnicima jednom ili nekoliko puta u godini. Ako govorimo o spremnosti da pomognu beskućnicima, građani su odgovorili da bi im radije davali donacije nego pružali neki od aktivnih oblika pomoći. Tek sedam posto ispitanih građana, a među njima uglavnom žene, iskazalo je spremnost da volontiraju u nekoj od institucija koje skrbe o beskućnicima.
Nevidljivi ljudi
Beskućnici su, dakle, za mnoge od nas i dalje nevidljivi ljudi koji se tiho kreću zagrebačkim ulicama, meandrirajući između pučkih kuhinja i gradskih prenoćišta gdje mogu načas otpočinuti i prikupiti snagu za borbu zvanu preživljavanje. Zagrebački željeznički kolodvor je donedavno bio poznata baza za dnevni i noćni odmor beskućnika, no sada su otjerani.
Istina, gradske vlasti Zagreba im nastoje pomoći. Početkom veljače 2024. Grad je otvorio novo prenoćište u Ilici 29, koje je otvoreno od 19 do 7 sati. No, da bi se osiguralo mjesto za noćenje, potrebno je doći sat i pol ranije. Osim ležaja, korisnici dobivaju suhi obrok i tople napitke.
„Dvostruki sam udovac. Ostao sam bez stana jer mi je druga supruga otuđila novac od prodanog stana. Nemam ni mirovinu. Kao slobodni umjetnik nisam redovito plaćao doprinose. Sad živim od nacionalne naknade za starije osobe koja iznosi 150 eura. Ovako živim već pet godina. Spavao sam kod prijatelja, po napuštenim kućama, a proveo sam i neko vrijeme u Sesvetskom Kraljevcu, u prihvatilištu za beskućnike. Vrijeme preko dana provodim u knjižnicama, a na ručak odem u Jukićevu u Dom Majke Terezije“, rekao je za Glas umirovljenika Zoran Car, 72-godišnji slikar, astrolog i alternativac.
Prenoćištu u Ilici 29 prethodilo je privremeno prenoćište u Vukovarskoj 235, a prvo prenoćište za beskućnike otvoreno je u Zagrebu 1945. godine kao prvo na području bivše države. Nalazilo se u ulici Grgura Ninskog, odmah pokraj Glavnog kolodvora. Tijekom Drugog svjetskog rata na toj lokaciji bile su barake za smještaj njemačkih vojnika, a nakon rata barake preuzima Crveni križ i u njih smješta beskućnike. Spomenuti prostor koristio se za potrebe beskućnika sve do listopada 2012. godine.
Godine 1997. Gradsko poglavarstvo donijelo je zaključak kojim je Grad, u svrhu zbrinjavanja i osiguravanja smještaja beskućnicima, dao na uporabu i upravljanje zgradu u Heinzelovoj 78a Radničkom prenoćištu d.o.o. koje je do tada pružalo uslugu općeg smještaja u tim prostorima. To je bio temelj za sklapanje ugovora 2005. godine između Grada Zagreba i Prenoćišta, kojim je ugovoreno da će Prenoćište pružati usluge smještaja za beskućnike Grada Zagreba.
Većina beskućnika jede u Pučkim kuhinjama
Pučke kuhinje, nažalost, imaju sve veći broj korisnika. Neke kuhinje su gradske, a neke crkvene. U Gradu Zagrebu u okvirima ustanove „Dobri dom“ djeluju pučke kuhinje na tri lokacije: u Branimirovoj, Cerskoj i Alfirevićevoj ulici. Osim gradskih pučkih blagovaonica, tu su i crkvene pučke kuhinje. Pučka kuhinja Caritasa župe sv. Antuna Padovanskoga je na Svetom Duhu, Pučka kuhinja župe sv. Josipa u Trakošćanskoj ulici na Trešnjevci, Pučka kuhinja Misionarki ljubavi – Sestara Majke Terezije u Jukićevoj ulici, Franjevačka pučka kuhinja na Kaptolu i Pučka kuhinja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Gundulićevoj ulici.
Posjetili smo Pučku kuhinju svetog Josipa na Trešnjevci. Ta pučka kuhinja poslužuje dnevni topli obrok od ponedjeljka do subote u 16.30 sati. U kuhinju stalno dolazi i gospođa Marijanka, koja je u invalidskoj mirovini. „Dobila sam europsku invalidsku iskaznicu i imam sramotno malu mirovinu, ne želim ni reći kako malu. Zato sam često ovdje. Ali imam svoj krov nad glavom. I to je nešto, zar ne?“, podijelila je s nama svoje stanje, prilično ogorčenim tonom. Sa strane smo mogli čuti dobacivanje nekih korisnika koji su beskućnici i koji u toj kuhinji redovito jedu.
Preteško i pretužno
„Ja se zovem Luka, imam više od 70 godina. Grozno mi je što ovdje moram dolaziti, ali to je tako. Nemam ni stan ni kuću. Spavam gdje stignem. Nama neće biti bolje ni za tisuću godina. I za izbore nisam imao za koga glasati? Za koju opciju? Njih je baš briga za nas, život beskućnika je pretežak i pretužan.“
Dom Nade, udruga u Harambašićevoj br. 20 pruža besplatne usluge tuširanja, pranja i sušenja rublja, šišanja te zamjene odjeće. Grad Zagreb financijski pomaže dva veća prihvatilišta za beskućnike. Jedno je smješteno u Velikoj Kosnici, a drugo u Sesvetskom Kraljevcu, koje je zapravo Caritasovo prihvatilište. Također, Grad Zagreb je osigurao sistematske zdravstvene preglede za beskućnike. To je jedna od mjera Zagrebačke strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u razdoblju od 2021. do 2025. Sistematski pregled uključuje laboratorijsku dijagnostiku, EKG, ultrazvuk abdomena, za žene ginekološki pregled, a za muškarce specifični prostatični antigen.
Nova perspektiva za beskućništvo
To su tek neka od nastojanja da se pomogne beskućnicima. U Hrvatskoj živi 2.000 beskućnika, ali se procjenjuje da ih u nefunkcionalnom smještaju živi još 10.000. Postavlja se pitanje kako na najbolji mogući način prevenirati beskućništvo. Odgovor, ili barem dio odgovora, leži u kvalitetnom Nacionalnom planu za prevenciju i borbu protiv beskućništva, čvrstoj i konkretnoj suradnji organizacija civilnog društva, znanstvenih i nadležnih državnih institucija s jasnim ciljem razvoja smjernica javnih politika, a što bi u konačnici trebalo dovesti do povećanja socijalne uključenosti beskućnika.
Melita Funda
