U prosincu 2022. godine Ustavni sud RH donio je odluku koja bi mogla imati poprilično negativne posljedice po hrvatski državni proračun, odnosno stajati ga možda i desetak milijardi kuna (1,33 milijarde eura). Naime, taj sud je prihvatio tužbu bivšeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Ive Lamešića, i ukinuo pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda koji je Lamešiću odbio priznati prava i povlastice koje uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, pripadnici Oružanih snaga RH.
Tim činom, doduše ne jednoglasnim, jer je od 11 sudaca troje bilo protiv i napisalo žustro izdvojeno mišljenje i protivljenje takvoj odluci, Ustavni sud je omogućio i drugim pripadnicima HVO-a da zatraže ista prava i povlastice. Lamešić je tek jedan od deset tisuća pripadnika HVO-a koji su od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti 2000. godine od tadašnjeg Ministarstva obrane dobili rješenje o statusu ratnih vojnih invalida (RVI). No, problematično je što su rješenja o dodjeli tog statusa svi ostvarili na temelju navodnog ranjavanja na južnom bojištu (dubrovačko primorje) 1993. i 1994. godine, nerijetko na istom mjestu i istog datuma. Birokratsko poravnavanje ili prijevara?
“Ko je jamio, jamio je”
Većinu tih rješenja su potpisali tadašnji general bojnik Ljubo Česić Rojs te stožerni brigadir Marinko Krešić, da bi Rojs kasnije tvrdio kako je to bila politička odluka tadašnjeg predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, a kojima se htjelo financijski pomoći pripadnicima HVO-a. Još problematičnije je što su svima invalidnost stečenu u ratu, kao i stupanj invalidnosti potvrdile liječničke komisije iz BiH, a MORH ih je potvrdio bez ikakve provjere. Čak i samom Lamešiću kao pripadniku HVO-a sa sjevera BiH (Orašje) u rješenju piše da je stradao na južnom bojištu u Hrvatskoj.
Dvije godine nakon smjene vlasti, 2002. godine, desetak tisuća rješenja koja nisu bila službeno uručena pripadnicima HVO-a, nego su stajala u ladicama MORH-a na misteriozan način su „iscurila“ i došla do pripadnika HVO-a, te ih je dio na temelju tih rješenja počeo dizati tužbe protiv Hrvatske tražeći da im se priznaju sva prava koja imaju i hrvatski ratni vojni invalidi, a to znači ne samo braniteljsku mirovinu nego i ostala financijska prava koja taj status osigurava: osobnu invalidninu (koja u slučaju većeg stupnja invaliditeta može biti veća i od mirovine), dodatak na tuđu njegu i pomoć, ortopedske dodatke, stambeno zbrinjavanje, valjda i dionice, upis djeci na fakultete…
Nepoštivanje dogovora
Odvjetnici tih osoba uglavnom su isti oni pravnici koji su 90-ih radili u MORH-u, ali su nakon 2000. dali otkaze i otvorili odvjetničke urede. Sve veći broj tužbi nagnao je Sanadera i ministricu za branitelje Jadranku Kosor da 2006. potpišu s BiH međudržavni sporazum prema kojem se tim pripadnicima HVO-a Hrvatska obvezala isplaćivati braniteljsku mirovinu, a da sva ostala prava, poput osobne invalidnine, naknada za tuđu pomoć i njegu osigurava BiH.
No, do 2012. godine bilo je već oko 1.000 tužbi onih koji su htjeli sva prava pa je iste godine morao reagirati i tadašnji predsjednik Hvidre HVO-a Dragan Radić, koji se ogradio od onih koji tuže Hrvatsku, doduše misleći da je tada tek oko 145 pripadnika HVO-a tužilo Hrvatsku, kazavši kako „nas deset tisuća pripadnika HVO-a koji ostvarujemo pravo na mirovinu poštuje dogovor napravljen još prije 15-ak godina“.
Iz svega je jasno da su pripadnici HVO-a dobivali ili lažni invaliditet, ili su stvarno ranjeni, ali na ratištu u BiH, jer je poznato da na južnom bojištu nisu sudjelovali pripadnici HVO-a, već postrojbe iz Hrvatske. Od tada do danas, broj pripadnika HVO-a koji primaju hrvatsku mirovinu prema posebnim propisima pao je na 6.763, te primaju u prosjeku 505 eura (3.804 kune), sa tek 6 i pol godina prosječnog radnog staža.
Otvorena „Pandorina kutija“
I Milanovićeva Vlada pokušala je na svoj način otkloniti opasnost za državni proračun pa je u prosincu 2012. u Zakon o pravima hrvatskih branitelja ugradila novi članak prema kojem se proglašava ništavnim svako MORH-ovo rješenje o priznanju statusa ratnog vojnog invalida osobama koje nisu sudjelovale u obrani suvereniteta RH. Sljedeće godine provedena je revizija MORH-ovih rješenja o HVO-ovim invalidima s južnog bojišta, te je isto ministarstvo proglasilo nezakonitima dodjeljivanje tog statusa pripadnicima HVO-a. Uslijedile su nove tužbe na ocjenu ustavnosti tog zakona, ali je 2017. godine HDZ-ov ministar branitelja Tomo Medved progurao novi Zakon o pravima branitelja u kojem u članku 139. stoji da će se zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su ostvarili status HRVI i pravo na osobnu invalidninu.
Upravo se na taj članak pozivaju Ustavni suci u posljednjoj odluci donesenoj krajem 2022. godine, a kojom se otvara „Pandorina kutija“ novih tužbi pripadnika HVO-a. U odluci tako piše kako „država nije na vrijeme ispravila svoje greške pa je povrijedila načelo stečenih prava i legitimnih očekivanja građana“.
Iako je Hrvatska „džentlmenski“ omogućila mirovine pripadnicima HVO-a, mnogi od njih traže još više. Malobrojni zbog toga što su doista ranjeni ili invalidi i smatraju da imaju pravo tražiti sva prava vodeći se logikom da su „braneći BiH branili i Hrvatsku“, a mnogi drugi koji uopće nisu invalidi sa svojim odvjetnicima vide priliku za dobru zaradu, jer bi im se primanja od hrvatske države uduplala, a dobili bi i do milijun kuna zaostataka. Dakako, među njima sigurno ima i pripadnika „Minhen bojne“, koji su rat gledali na televiziji, ali su pristojno stali u red kad su se dijelile privilegije 90-ih šakom i kapom…
Igor Knežević
