Pandemija koronavirusa osim udara na zdravlje, ekonomiju i život ljudi, donijela je još jedan popriličan problem. Izuzetno je porastao broj slučajeva nasilja u obitelji, pa je tako prema službenim podacima za prvih 9 mjeseci 2020. godine broj kaznenih djela nasilja u obitelji bio veći za čak 43,4 posto u odnosu na isto razdoblje 2019. godine. Razlozi za porast su očigledni, pojačana nervoza ljudi, ali i veća zatvorenost osoba u njihovim domovima, što je česti okidač za nasilnike. S obzirom da su starije osobe u pandemiji još izoliranje u svojim domovima, porast nasilja u obitelji u toj dobnoj skupini vjerojatno je još i veći. Službene statistike su višestruko niže od stvarnih brojki, jer nasilje zbog straha ili srama često ostaje neprijavljeno.
Sloboda za cipelarenje
Početak ove godine obilježile su dvije nebulozne odluke hrvatskih sudova prema kojima su nasilnici u obitelji nad starijim osobama pušteni iz pritvora uz uvjetnu kaznu. Prvi slučaj dogodio se u Bjelovaru, gdje je 65-godišnji sin pretukao majku. Udario ju je po lijevoj ruci i nozi, potom bacio na pod i iscipelario nogama. Nesretna žena je zaprimljena u bolnicu s prijelomom rebra s pomakom, krvnim podljevom i modricama po nogama. Osuđen je na osam mjeseci uvjetno, odnosno slobodan je i neće u zatvor ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Jedina kazna mu je plaćanje sudskog postupka od 2.800 kuna. Pravedno?
Drugi slučaj dogodio se u Splitu gdje je 65-godišnjak zbog višegodišnjeg obiteljskog nasilja nad suprugom i kćeri osuđen na uvjetnu kaznu od godinu dana. U posljednjem izljevu bijesa, potaknutog pijanstvom, nasilnik je vrijeđao suprugu i trudnu kćer, razbijao inventar u stanu. Sud mu je kao olakotnu okolnost kod utvrđivanja kazne uzeo u obzir da nije nikad kazneno osuđivan i da je bio smanjeno ubrojiv zbog pijanstva, a kao otegnuta da je ranije prekršajno osuđivan zbog obiteljskog nasilja.
Tijela vlasti ovakvim odlukama ne da ne štite najugroženije, nego i nasilnicima šalju poruku da će se izvući makar i lomili rebra nemoćnim staricama. Nije samo fizičko nasilje ono što muči starije osobe u Hrvatskoj, već i ekonomske nasilje, koje se često ogleda u pritiscima članova obitelji na svoje starije da potpišu ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju kako bi im predali vlasništvo nad svojim nekretninama.
Siromaštvo povećava rizik
Stariji tako često ostanu bez imovine, ali i adekvatne skrbi, zbog čega žive u lošim uvjetima. Inicijative SUH-a upućene nadležnom Ministarstvu da se ukinu lešinarski ugovori o dosmrtnom uzdržavanju redovito se odbijaju, kao i donormiranje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Država nema sluha ni za rastuće siromaštvo starijih osoba, koje je u korona krizi još povećano, a opće je poznato da nedostatak osnovnih sredstava za život stavlja starije osobe u rizik od svih oblika zlostavljanja.
Kako je rekla Silvia Rusac s Katedre Socijalne gerontologije Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, za starije osobe koje žive u svojem kućanstvu, nasilje može biti povezano s njihovom financijskom ili emocionalnom ovisnosti o članovima obitelji. Kod osoba smještenih u ustanovu, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, oblačenja, uzimanja lijekova itd. Strukturalno nasilje pak, odvija se na razini društva, a odnosi se na nedostatak socijalne sigurnosti i financijskih sredstava koji bi omogućili zadovoljavajuću kvalitetu života, objašnjava Rusac.
Gledajući hrvatsko društvo, doima se da se jako malo ili ništa nije učinilo za zaštitu starijih od nabujalog nasilja i zanemarivanja, da ni zakonodavna, izvršna, niti sudbena vlast većini starijih osoba nisu omogućile život dostojan čovjeka.
Igor Knežević