Slavka Pavić, naša je najdugovječnija foto umjetnica, ali i jedna od najbitnijih fotografkinja druge polovice dvadesetog stoljeća. Fotografijom se počela baviti početkom 1950-ih držeći u rukama svoj prvi fotoaparat Rolleiflex, koji je dobila na dar od supruga Milana Pavića, također poznatog hrvatskog fotografa. U isto vrijeme postaje članicom Fotokluba Zagreb. Održala je preko 30 samostalnih izložbi te sudjelovala na preko 400 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je 90-ak nagrada i priznanja, među kojima je i Nagrada Grada Zagreba. Njezni se radovi nalaze u Muzeju grada Zagreba, Hrvatskom državnom arhivu, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju za umjetnost i obrt, Etnografskom muzeju, Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb kao i u različitim privatnim zbirkama.
- Još od 1970-ih Vaš je rad prepoznat u široj javnosti. Tek rijetki nisu čuli za Slavku Pavić i njezine fotografije. Međutim, kako biste nam se Vi predstavili – Tko je Slavka Pavić i kako izgleda njezinih prvih 97 godina na ovom šarolikom planetu?
Živa i zdrava! Hodam, dišem, živim i fotografiram. Rođena sam u Jajcu gdje sam živjela do polaska u osnovnu školu. Moja se obitelj preselila u Daruvar u kojem sam provela djetinjstvo i ranu mladost. I danas se živo sjećam svoga života u ta oba grada. Iz Jajca pamtim prekrasnu prirodu i raskošne pejzaže. Pamtim rijeku Plivu i Plivska jezera. Iz Daruvara rado pamtim školske dane, ispunjene druženjem s dragim školskim kolegama. Jedan od mojih školskih kolega bavio se fotografijom, fotografirao je i sam je razvijao fotografije. Čak nas je fotografirao za maturu. To je bilo izuzetno zanimljivo. Zatim, jedna jako draga kolegica, sjedila je odmah u klupi iza mene, bila je Čehinja. Daruvar je grad s najvećim brojem pripadnika češke manjine. I tako se u meni rodila želja da naučim češki jezik. Spomenuta kolegica mi je svesrdno u tome pomogla. I lijepo sam svladala taj jezik, ali se nisam dovoljno njime koristila pa mi je ishlapio. Šteta. U Zagreb sam stigla 1946. godine na studij ekonomije. I onda sam upoznala moga Milana, prekrasnog čovjeka, zaljubila sam se u njega i u fotografiju, što je rezultiralo time da zapustim fakultet.
Budući da je Milan bio izuzetan fotograf, od njega sam jako puno naučila o fotografiji i tehnologiji fotografije. Nas dvoje smo ostvarili lijepo partnerstvo u životu i u poslu. Život s Milanom bio je lijep i dobar. Nikada ništa ružno nisam doživjela od tog čovjeka. Zbog bolesti je napustio ovaj svijet početkom 1986. godine, a meni još uvijek nedostaje njegova podrška i prisustvo. Ipak, život valja proživjeti u svoj njegovoj punini. Okružena sam u životu dobrim i dragim ljudima i to me jako, jako veseli. Uživam u čestim druženjima. Jednako tako uživam i u uspomenama. Često prelistam stari album sa školskim fotografijama. Svojevremeno mi je stigla poruka od kolegice koja živi u dalekoj Australiji. U poruci je napisala da često misli na sve nas, drage školske kolege, i da kad misli na nas da svoj pogled zadržava na zvjezdicama, te da svaka pojedina zvijezda predstavlja svakoga od nas.
Smisao života
- Vjerujem da su Vas i ranije pitali da li biste se bavili fotografijom da niste upoznali Vašeg supruga Milana Pavića. Eto, ni ja ne želim propustiti priliku, a da Vas ne upitam to pitanje. Dakle, da li bi u svakom slučaju fotografija bila Vaš prvi izbor? Također, čime biste se bavili umjesto fotografije, što još volite i što pokriva bitno područje Vašeg interesa?
Teško je precizno reći. Fotografija me zaintrigirala dok sam još živjela u Daruvaru. Sjećam se da sam se odlučila upisati u Fotoklub Daruvar, a mama me je na to upitala: „Što ćeš ti sama s dečkima u tamnoj komori?“ Nisam joj ništa odgovorila, ali sam pomislila da možda mama i nije u krivu. Osjećala sam privlačnost prema bavljenju fotografijom i željela sam baš to raditi. A onda sam upoznala Milana i moj se san počeo ostvarivati. Imala sam sreće ili je to moja sudbina? Tko će ga znati. U svakom slučaju, lijepo se posložilo. A da nije fotografija, bavila bih se likovnim umjetnostima. Jako me zanima likovna umjetnost, i nadahnjuje.
- Fotografija je vizualna umjetnost, pripada grani likovnih umjetnosti. Postoji više definicija fotografije. Što je za Vas fotografija? Što ona za Vas predstavlja?
Nakon svih ovih godina mogu sa sigurnošću kazati da je fotografija za mene sve, iskra, ljubav, strast, život, smisao. Fotografija je u biti potraga za smislom, vječita težnja da se ovjekovječi trenutak u vremenu, da se pronađe i zabilježi savršeni motiv, detalj među detaljima. Što je za mene fotografija? Imam jednu kornatsku priču za ilustraciju. Tamo negdje 1960-ih, Milan i ja bili smo u Šibeniku. Pružila nam se prilika da odemo do Kornata. Nakon što smo proveli lijep dan, otišli smo na spavanje. U nekom trenutku, pred jutro, probudila sam se i primijetila da nema Milana. Njegova ga je fotografska znatiželja izvukla iz kreveta i izvela van kuće. U tom trenutku, tu su se zatekli i ribari s otoka Murtera. Kad sam i ja izašla iz kuće potražiti Milana, prvo što sam ugledala bila je velika raža, raža koja se razapeta suši na nekom drvetu. Očito da je to bilo djelo murterskih ribara. Odlučila sam krenuti na kontra stranu od raže. I tamo je bila jedna gromača, morala sam dovući kamen na koji ću stati da mogu bolje vidjeti. I onda sam ugledala more. Ljudi dragi, kojeg li dojmljivog trenutka. Taj dojam je još i sad prisutan u meni. Kamen razlomljen od vjetra i kiše, neobičan i velik oblak iznad mora, a na obali, duž cijele rive sušila se razvučena ribarska mreža. U daljini sedam ribara skupljalo je mrežu. Kasnije sam rekla Milanu da takav prizor nećemo nikad više u životu vidjeti. Eto, to vam je fotografija.
More kao inspiracija
- More je oduvijek bilo inspiracija brojnim pjesnicima, piscima, slikarima, izvedbenim umjetnicima. Koliko je Vama u Vašem radu bila inspirativna jadranska obala i otoci?
Uvijek mi je naša obala bila prekrasna, privlačna i inspirativna. Ja sam oduvijek naše more doživljavala kao pitomo. A doživjela sam i neugodne trenutke kad me, primjerice, bura gurala, bacala, nosila i kad sam pred njom tražila siguran zaklon. Ipak, nikad ništa nije promijenilo moj doživljaj mora, za mene uvijek pitomog mora. I dalje volim more, ali kao da više nije što je bilo. Nekako se sve previše svelo na prevelike vrućine i komarce.
- Da se vratimo s mora u Zagreb i to na određeno mjesto, u određenu godinu 1973. u Fotoklub Zagreb. Te ste godine bili suosnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb. Kako pamtite to vrijeme?
To je bilo lijepo, poticajno i poletno vrijeme. Godine 1973. osnovana je Ženska sekcija Fotokluba Zagreb. Sačinjavalo ju je sljedeća grupa fotografkinja: Zlata Vucelić, Vlasta Šinka, Ivančica Privora, Jadranka Pekić, Jasenka Odić, Laura Mizner, Nada Ditjo, Marija Braut i ja. Naša prva izložba održala se u Malom Lapidariju na Gornjem gradu. To je bio jako zgodan i prikladan prostor, onako, otvoren, cigla…Puno ljudi je posjetilo tu izložbu. Dobile smo zaista veliku podršku. Svakog Osmog marta imale smo izložbu.
- Često je, posebice u umjetničkim krugovima, crno-bijela fotografija više na cijeni od fotografije u boji. Zašto je to tako i je li i Vam draža crno-bijela fotografija?
Fotografija u boji je dobra za motive u kojima boja ima vrlo važnu ulogu. Crno-bijela fotografija je bazična. Svi smo počeli s njom. Ima taj neki dojam, posebni dojam koji ostaje utisnut i zabilježen. Ljepota crno-bijele fotografije je posebna, mirnija je, nostalgična pa čak i romatična. Na njoj ništa nije uljepšano ili promijenjeno. Crno-bijela ima zanimljiviju igru svjetla i sjene. Ja doista volim analognu crno-bijelu fotografiju i razvijanje slika, ali vremena se mijenjaju. I mi im se prilagođavamo. Godine 2006. posvetila sam se digitalnoj fotografiji. Digitalna kamera je prikladnija za moje godine. Ne moram više nositi teške kamere, stativ, ni objektive, samo digitalni fotoaparat, jednostavnije je. Moj suprug Milan je rekao da je cijela bivša država bila njegov atelje, a da je sunce bio njegov jedini reflektor. Ni ja nisam nikad radila s umjetnom rasvjetom i meni je sunce jedini prirodni reflektor. To me je označilo.
Zagrebačkim ulicama
- A što je s Vašom svakodnevnom zagrebačkom rutom koju prelazite? To ne propuštate, zar ne?
Svaki dan hodam. Krenem Runjaninovom ulicom uz prugu pa do Glavnog kolodvora, također uz prugu. Obvezno uđem u onaj vrt, tamo u blizini Miramarske, tamo je prostor sa spravama za vježbanje na otvorenom. Koristim tri, četiri sprave, malo provježbam tijelo i dalje hodam i gledam. Kad kažem gledam, to znači da treba biti svjestan okoline u kojoj se u nekom trenutku nalazite. Opažam detalje. Ako, recimo, odem u Botanički vrt, predivan je u svakom godišnjem dobu. I onda ugledam kolibriće. Čudesan trenutak. Nisam u tom trenutku hodala, bila sam mirna i odjednom sam ugledala svu divotu kolibrića. I to je bila prilika u kojoj sam doživjela nešto tako posebno. A da nisam toga dana izašla iz kuće i otišla u Botanički vrt, nikad to ne bih doživjela. To je samo jedan od primjera. Moramo se kretati. To nam je primarno. I u svemu trebamo imati mjeru, to je rekao Platon.
- Što biste preporučili foto amaterima, ljubiteljima fotografije, koji se žele u zrelijoj dobi početi baviti fotografiranjem?
Kao prvo, nikad nije kasno početi se baviti nečim lijepim, nečim što će vas ispuniti i obogatiti. Na početku si kupite najjeftiniji i najjednostavniji fotoaparat. Neki laganiji aparat. Nemojte odmah imati velike ambicije. Počnite lagano, započnite u laganom hodu, gledajte i promatrajte svijet oko sebe. Sve oko vas na ovome svijetu vas zove da se pokrenete, da promatrate i onda to ovjekovječite. Prve potrebne informacije možete dobiti u specijaliziranim dućanima s foto opremom. I krenite. Sljedeće što ćete učiniti su početničke pogreške, a to nije nimalo loše. Reći ćete sebi da idete još jedanput probati i napravit ćete puno bolje u drugom i trećem pokušaju. Nema straha, nema malodušnosti. I ne zaboravite se družiti.
- I za kraj, imate li neki poseban motiv, neki poseban trenutak koji se možda malo dublje urezao u sjećanje? Postoji li nešto što niste ostvarili?
Jednom smo se prilikom Milan i ja vraćali iz Novog Zagreba koji se u to vrijeme izgrađivao i uređivao. Na cesti ispred nas sam ugledala mladića koji je u jednoj ruci držao konja na povodcu, a drugom je rukom gurao bicikl. Počela sam Milanu vikati da zaustavi automobil. Izašla sam iz auta i uspjela smimiti jednu jedinu sliku toga mladića. I osjećala sam se jako ponosno. Taj me je prizor doista dotakao. Za novu godinu k nama bi dolazili veslači iz Slovenije i to sam htjela na rijeci Savi ovjekovječiti, ali nisam uspjela i to mi je neispunjena želja. Zapravo o nekim neostvarenim željama ne razmišljam. Ne uzimam si to pravo. Prepuštam mjesto i prostor mlađima. Ne moram ja sve zgrabiti. Mora se prepustiti prilika i onima koji dolaze. Ne smijemo biti sebični. Sebičnost je najgora ljudska osobina.
Melita Funda
„Imati 97, uskoro 98 godina, meni to dođe potpuno normalno. Sve ide kao u nekom kontinuitetu, jedan dio života se lijepi na drugi, nadopunjuju se, nema nekih drastičnih prijelaza, nema rupa, praznina, praznog hoda, prema tomu, nije to ništa teško. Hodaš, hodaš i živiš. Treba često prati ruke. Održavati higijenu. Nemojte nikada odustajati od stvari koje su jednostavne, a prijeko potrebne. Uvijek sam se nekako našla u društvu s mladim i mlađim ljudima od sebe i lijepo bih se uklopila. Nikad nisam imala osjećaj da ne pripadam njihovoj generaciji. Ništa mi nikad nije bilo teško. Kako ikome može biti dosadno u životu? Bez obzira na sve, treba ostati pozitivan. Ako mozak dobro radi, ako vas noge drže, godine doista nisu bitne i nisu teret. Jako često se družim s ljudima. Nitko od nas nije otok. Kretanje i druženje, to je jako važno. Treba voljeti ljude i tražiti u njima ono dobro.“
