UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Intervju: JASNA A. PETROVIC, PREDSJEDNICA SUH-A

     Postoji nekakva strategija za starije osobe, ali samo u smislu socijalne pomoći, a ne i socijalne politike. Takve se strategije, na žalost i kad postoje, pišu samo zato da bi se izvuklo novce iz europskih fondova za neke projekte.

Najtužnije je, međutim, da kod nas sve više starijih posljednje dane i smrt doživljavaju zapostavljeni, zanemareni, zaboravlje­ni. Šokantno je da Hrvatska nema hospicije niti kulturu ispraća­ja umirućih.

Hrvatska nema socijalnu mirovinu

- Starijim osobama trebalo bi ponuditi veće sudjelovanje na političkom, ekonomskom i socijalnom nivou i na taj način ih participirati u društvo svih dobi. Što mislite, koje mjere bi trebalo poduzeti?

     Starije osobe u Hrvatskoj su slabo zastupljene, unatoč posto­janju petnaestak umirovljeničkih stranaka i na stotine umirovlje­ničkih udruga, od čega su tek dvije značajnije - Matica umirovlje­nika Hrvatske koja uskoro obilježava 70-tu obljetnicu i Sindikat umirovljenika osnovan 1992. Unatoč nastojanju obje da se izbo­re za veće sudjelovanje starijih osoba na društvenoj sceni, stvar­nost glede tog dijela stanovništva se ne mijenja na bolje.

     Podsjetit ću na tri nemila diskriminacijska javna čina protiv sta­rijih osoba, a na koje se nije primjereno reagiralo, a stariji su ih doživjeli kao gotovo nešto sasvim normalno. Prvi se zbio još 2009. kad je ekonomski stručnjak dr. Ante     Babić zatražio javno da se svima koji su stariji od 70 godina, ili pak su starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izborno pravo. Prijavili smo ga Pučkom pravobranitelju, pa se ispričao. Javno smo reagirali i kad je 2011. godine tadašnji premijer Zoran Milanović izjavio na sku­pu umirovljeničke stranke HSU kako Hrvatska ima previše um­irovljenika, a ovih dana je vrhunac dosegnuo Velimir Šonje kad je sve umirovljenike koji se bore za svoja prava u zemlji koja ima treće od dna najniže mirovine u EU - nazvao penzioderima. Hrvatska nema javnih rasprava dostupnih za starije osobe već tzv. „savjetovanje s javnošću” provodi samo preko Interne­ta ili ograničenog broja tribina. Tipično je i da se ne prihvaćaju inicijative za izmjene zakona i strateških dokumenata koji utje­ču na umirovljenike, kao što je Zakon o mirovinskom osiguranju i brojni drugi.

     S izuzetkom Upravnog vijeća HZMO-a te Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, umirovljenici odnosno starije osobe nisu uključeni u druga nacionalna, županijska i lokalna ti­jela (npr. Upravno vijeće HZZO), a rijetki gradovi i još rjeđe žu­panije imaju povjerenstva za umirovljenike i starije osobe. Upra­vo smo zbog toga u našoj Peticiji „Glasam protiv siromaštva sta­rijih osoba”, koju su aktivisti SUH-a provodili prikupivši 26.000 potpisa, zatražili i uvođenje posebnog pravobranitelja za starije osobe te savjetodavnih tijela za umirovljenike i starije osobe na razini županija, gradova i općina, ali i mjesnih samouprava.

     Jasno je da je vidljivo obilježje negacije ljudskih prava i ne­sudjelovanje u odlučivanju i u građanskom, društvenom i kultur­nom životu zajednice.

Ilegalni radnici iz zone sumraka

- Smatrate li, i ako da, koja bi se nova zanimanja mogla omogućiti starijim osobama kako bi ih se održalo na tržištu rada i time rasteretio državni proračun a s time bi se i poboljšala kvaliteta njihova života?

     Obavezno. Umirovljeničke udruge teško su se izborile za pra­vo starijih osoba, da bez ustege mirovine koju su stekli svojim radom, imaju pravo raditi. No, i sada je to tek djelomično i ogra­ničeno za neke skupine umirovljenika. Primjerice, prijevremeni starosni umirovljenici su isključeni iz prava na rad do pola rad­nog vremena, čime držim da su diskriminirani, osobito stoga što imaju prosječno više radnog staža i niže mirovine. Nadalje, ne­ma dovoljno zakonskih mogućnosti za rad umirovljenika i stari­jih osoba, što bi trebalo razraditi i omogućiti jer Hrvatska je na dnu europske  ljestvice stope aktivnosti starijih osoba.

     Recimo otvoreno i to kako mnoge starije osobe rade u sivoj eko­nomiji, radeći na crno. Čuvaju djecu, nemoćne i stare, kuhaju, pe­ru ili čiste... Potrebno je regulirati i taj dio društvene ekonomije, ne kažnjavanjem, već poticanjem i subvencijama poslodavaca.

Podsjetimo i to da se socijalna isključenost prvenstveno shva­ća kao isključenost iz tržišta rada i stjecanja prihoda.    Zbog ne­dostatka novca i stigmatizacije koju može uzrokovati nezapos­lenost ili siromaštvo, narušavaju se socijalne veze i raste vjero­jatnost socijalne izolacije. Tu se vrtnja nastavlja u krugu.

- Što vi mislite, koji problemi stoje iza tolike usamljenosti starijih i nemoćnih osoba u Hrvatskoj?

     Pa i iz prethodnih odgovora jasno je da su usamljenost i sve što je prati, posljedica društvene nebrige za starije osobe i izos­tanka strategija, politika i mjera kojima bi se promijenio njihov položaj. Ako Hrvatska nema socijalnu mirovinu, to jest, državnu naknadu za starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mi­rovinu, ako je minimalna mirovina stečena radom samo 885 ku­na, ako su u posljednje dvije i pol godine mirovine usklađene za prosječno samo 5 kuna, ako...

     Mnogi teoretičari još uvijek u svojim tvrdnjama socijalnu isključenost baziraju na materijalnim osnovama, uspoređujući ili poistovjećujući ju sa siromaštvom, no u stvarnosti je to nešto mnogo više od nedostatka novca; to je nešto što zapravo ima veze s pristupom pravima građanskog statusa. To i jest logično, jer pojam suprotan siromaštvu je bogatstvo, dok je antipod isključenosti integracija ili uključivanje.

Sigurno bi bilo lakše kad bi se uvele socijalne naknade, sma­njile socijalne nejednakosti, omogućilo pošteno i adekvatno us­klađivanje mirovina, ali ni to nije dovoljno.

Prepušteni industriji lešinarstva

- Ima li kvalitetnih sadržaja za starije ljude? I koje bi to bile?

     Svakako da treba biti više sadržaja, mada bi bilo nesmotre­no to svesti na dvorane i programe rekreacije i sportskih ak­tivnosti, besplatne karte za kazališta i koncerte, radionice, amaterska društva, planinarenje, plesnjake, predavanja, učili­šta za treću dob, vjerske sadržaje, dobrotvorni i volonterski rad, izlete... Ti bi programi trebali biti obvezatni dio programa svake mjesne samouprave, lokalne zajednice, grada. Ali tu trebamo dodati i besplatan (povoljan) i dostupan javni prije­voz, sredstva za takve programe, poticanje razvitka civilnog društva, no i inovativnije programe stambenih zajednica, dnevne boravke i bezbroj drugih, već izmišljenih modela dru­štvene integracije i socijalizacije starijih osoba, neovisno o nji­hovom materijalnom statusu.

-Što je, prema vašem mišljenju, razlog manjka sadržaja za starije osobe?

     Nije razlog u nedostatku novca, a niti ideja o sadržajima i programima. Problem je to nedovoljne društvene osviješte- nosti o potrebama starijih, o njihovom doprinosu društvu, ne­dovoljnog senzibiliziranja javnosti o potrebi društvene soli­darnosti s onima koji su slabiji, ali i, s druge strane, neosvi- ještenosti i neinformiranosti starijih osoba o njihovim pravima i mogućnostima.

     Oni koji su u institucionalnom smještaju imaju više sadržaja, no imaju li novaca za sve skuplje domove? Najposlije, tko nad­zire domove? Kad nudimo civilni nadzor od strane umirovljenič­kih i drugih udruga i volontera, ne čuje nas se.

     Oni koji su u vlastitim domovima, pa čak i kad žive u gradovi­ma gdje je mogućnost socijalne uključenosti u razne sadržaje veća, nisu pozvani od svojih lokalnih zajednica definirati sa­držaje od svoga interesa; najčešće ih se ne pita i ne sluša.

-Tko je, prema vašem mišljenju, najodgovorniji za rješavanje problema u društvu?

     U Hrvatskoj se starije osobe percipira kao društveni teret, a njihove potrebe kao odgođena stvarnost. Oni koji to moraju promijeniti su vladajuće elite, a koji mogu bitno utjecati su me­diji. No, jednako je tako važan svaki glas, svaki potpis, svaki zahtjev.

     U suvremenoj civilizaciji koja je sve više orijentirana prema mladima, postoji čitav niz predrasuda o starosti i starenju kao o nečemu što je negativno. Diskriminacija starijih osoba postaje svakidašnja pojava, a institucije nisu pripravne za brzo i odgo­varajuće reagiranje, niti ih vlade ka tome usmjeravaju.

     Osobito zabrinjava prepuštenost starijih osoba industriji leši­narstva, otimačina njihove imovine, prijevare, zlostavljanje i za­nemarivanje. Zakoni pogoduju predatorima, a glas za zakonske i institucionalne promjene se ne uvažava.

-Što smatrate da bi trebalo učiniti da se problemi starijih počnu djelotvornije rješavati?

     Pitajte starije. Pitajte umirovljenike. Čujte njihov glas. Ova nova Vlada u svojem programu starije nije ni spomenula. Nadajmo se da je to tek nesmotreni početak.

-Što vi smatrate da bi trebalo za starije i nemoćne osobe promijeniti i unaprijediti u Hrvatskoj?

     Sve. Kao što je prije rečeno, prepoznaje se kako Hrvatska ne voli svoje stare. Prvi korak je uvođenje hitnih mjera protiv siro­maštva starijih osoba, dio kojih smo pobrojali i u našoj Peticiji. Nije to, ponovimo, samo pitanje materijalnog siromaštva, jer za­boravljamo naglasiti i njegove psihološke aspekte, jer ono stva­ra ranjivost, te omogućuje neljudski odnos prema siromašnima. Osjećaj nemoći i straha, najgore su prepreke dostojanstvu i sa­mopouzdanju. A društvo je samo onoliko sretno, koliko su sret­ni najmanji i najslabiji.