UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

GOVOR MRŽNJE PROTIV JEDNODNEVNIH KUPAČA

Jadran ne želi siromašne turiste

Općinsko vijeće Malinske zabranilo dolazak starim babama i prdonjama

 

     Počelo je u travnju 2018. godine kad je zabranjen ulazak turističkih au­tobusa s jednodnevnim izletnicima u Crikvenicu, Jadranovo, Dramalj i Selce, jer je „tijekom vikenda turističke sezone zamijećen dolazak većeg broja turistič­kih autobusa s više tisuća turista". Stoga je „ocijenjeno da je potrebno dolazak autobusa i jednodnevnih turista svesti na prihvatljivu mjeru imajući u vidu odr­živ kapacitet cesta, javnih površina, na­ročito plaža", piše u obrazloženju odluke kojom je uvedena taksa za parkiranje od 50.000 kuna po autobusu za razdoblje od 15. lipnja do 30 rujna.

     Naglašeno je kako se ta odluka „ne odnosi na turističke autobuse koji do­voze i odvoze goste koji imaju osiguran smještaj u smještajnim objektima u zoni posebnog prometnog režima". Brojni su auto-prijevoznici poput Šimun-Emanuel Putovanja d.o.o. iz Zagreba objavili takvu odluku na svojim web stranicama i osramoćenim siromašnim jednodnev­nim gostima ironično zaželjeli - dobar tek. Slično je uređeno i u Novom Vino­dolskom, a sada i u sve više jadranskih mjesta.

Tvrdnja bez statistike?

     Sindikat umirovljenika Hrvatske od­mah je prijavio Uredu pučkog pravobra­nitelja takvu odluku protiv siromašnih jednodnevnih turista kao slučaj diskrimi­nacije s osnova imovinskog statusa i dobi, jer je pogla­vito riječ o starijim osobama koje na drugi način ne bi uspjele ni vidjeti, niti osjeti­ti more, a ovako za stotinu kuna stignu do Jadrana.

     Kako nismo uspjeli pri­baviti Pučkoj pravobrani- teljici tražene statistike o broju i profilu jednodnevnih turista (?!), to smo 6. svibnja 2019. dobili pismeno tu­mačenje kako Odluka o zaustavljanju i parkiranju autobusa na području Grada     Crikvenice nema diskriminatorni učinak na starije osobe. „Zatražili smo da nave­denu tvrdnju potkrijepite podacima o imovnom stanju i udjelu umirovljenika u ukupnom broju izletnika koji odlaze u Crikvenicu na jedan dan. Obzirom da je za postojanje neizravne diskriminacije potrebno da naizgled neutralna mjera dovede u nepovoljniji položaj znatno veći broj pripadnika jedne u odnosu na pripadnike druge skupine, navede­ni bi nam podatak omogućio procjenu eventualnog negativnog učinka sporne mjere na osobe starije životne dobi i slabijeg imovnog stanja", odgovorila je Pučka pravobraniteljica. Čiča miča, go­tova je priča.

     I Općinsko vijeće Malinske-Dubašni- ce je 2018. godine, kako bi izbjeglo do­laženje jednodnevnih izletnika, velikom većinom starije dobi, uvelo cijenu par- kinga po autobusu od 300 kuna.

     Kako su uvidjeli da to nije spriječilo jednodnevne izletnike starije dobi i ni­žeg imovinskog stanja da i dalje svakod­nevno pristižu na jedan dan kupanja, ove godine je Općinsko vijeće Malinske-Dubašnice na 17. sjednici održanoj 28. veljače 2019. godine donijelo novu odluku o povećanju cijene parkinga na 1.000 kuna, te ograničenju broja auto­busa dnevno na samo pet. Takva dvo­struka barijera praktički se sa prijevo­zničkih kompanija prenosi na korisnike jednodnevnih izleta na more, a i tada uz rizik da ne budu među pet propuštenih autobusa i ostanu kampirati na autoce­sti.

Tko je smeće

     Na samoj sjednici Općinskog vijeća pod predsjedanjem SDP-ovke Mirjane Maršić, predsjednice, Odluka je pro­komentirana kao sprječavanje „baba i starih prdonja" da zauzmu plaže i more od pravih turista. Stariji jednodnevni posjetitelji su optuženi kako su prljavi, da donose svoje sendviče, ostavljaju smeće i ništa ne troše, što smo u Sindi­katu umirovljenika ocijenili kao govor mržnje.

     Rečenom Odlukom zaključili su kako će uspješno spriječiti dolazak siro­mašnih starijih građana u Malinsku, te slična mjesta koja su uvela takve mjere protiv starih, jer novim poskupljenjem sa dosadašnje cijene od 100 odnosno 120 kuna za prijevoz, morat će se po osobi platiti 150 kuna, a da pri tom i da­lje nema jamstva da će biti u kvoti broja dopuštenih autobusa.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je odmah 17. lipnja podnio prijavu diskri­minacije i govora mržnje od strane vi­jećnika Malinske-Dubašice, te zatražio da Pučka pravobraniteljica zatraži tonski zapis 17. sjednice i izvrši preslušavanje, kako bi sami stekli uvid u diskrimina- torne motive i obrazloženja spomenute Odluke o izmjenama i dopunama Pravil­nika o javnim parkiralištima, a sve kako bi se dokazalo da je riječ o poduzimanju naizgled neutralnih mjera s neospornim diskriminatornim učinkom po starije i siromašnije građane Hrvatske, kojima je jedini način da vide i osjete more taj da odlaze na jednodnevne izlete.

Treba li nas ugušiti plinom

     Na društvenim mrežama koje kori­ste starije osobe, masovno se kritiziralo takve mjere, a predsjednica podružnice SUH-a Pešćenice Mirjana Novačić je po­zvala svoje članove da osude sramotu Općinskog vijeća Malinske „koje nas umirovljenike naziva smećem, trule­ži, starim babama i još svakakvim po­grdnim imenima", prokomentirala je i dodala kako je šokirana te javno pita zar nisu umirov­ljenici zavrijedili okupati se u našem moru?!

     Među brojnim reakcija­ma na Facebooku rastužuje ona Anđele Horak iz Zagre­ba koja pita što je sljedeći korak, „sve nas umirovljeni­ke ugušiti plinom"? Adela Špoljarec pak pita zar stari svojim radom nisu zaslužili da odu na more, pa makar i na taj jedan dan.

     Što će nam odgovoriti, i da li tek za godinu dana, pučka pravobraniteljica Lora Vidović? Preporučiti nam da stari ne idu na more jer su prevelike vrućine? Zatražiti elabo­rat od SUH-a kao prijavitelja diskrimina­cije kojim će dokazati točnu dob, težinu i boju očiju i broj kuna u novčaniku svih jednodnevnih kupača u Malinskoj, prije i poslije slavne diskriminatorne Odluke? Ili ćemo citirati Mahatmu Ghandija kako je siromaštvo najgori oblik nasilja i reći kako se siromaštva ne treba stidjeti, jer ima mnogo više ljudi u Hrvatskoj koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva.

Jasna A. Petrović