Često se zamjenjuju pojmovi palijativne skrbi i hospicija. Možete li nam objasniti razliku?
Hospicij je ustanova u koju se smještaju pacijenti s nepovoljnom prognozom odnosno kojima klasična medicina više ne može izliječiti smrtonosnu bolest, no kojima se može pružiti mogućnost dostojanstvenog provođenja ostatka života i pravo na dostojanstveno umiranje.
U hospiciju se ne pruža mogućnost ubrzavanja smrti niti davanje lijekova koji će usporiti umiranje, nego smrt treba dočekati prirodnim putem uz smirivanje nepoželjnih simptoma kao što su bol, nemir, tjeskoba, psihičke poteškoće, visoka temperatura, probavne smetnje i sl. U tom smislu uloga hospicija se isprepliće s palijativnom skrbi za bolesnika.
Palijativna skrb je oblik medicinskog zbrinjavanja osoba koje boluju od neizlječivih bolesti i kojima treba pružiti takvu pažnju i brigu koja će im omogućiti život oslobođen boli i drugih simptoma, a istovremeno im pruža i moguću medicinsku skrb (npr. zračenje metastaza u kostima koje uzrokuju nesnosne bolove i sl. ) te psihološku, duhovnu i socijalnu podršku.
U djelovanju palijativne skrbi značajnu ulogu osim liječnika imaju i medicinske sestre, fizioterapeuti, ali i drugi profili djelatnika kao npr. socijalni radnici, psiholozi, dušobrižnici. U toj drugoj skupini nemedicinskih sudionika svakako su i volonteri koji posjećuju bolesne te im kroz konverzaciju i pomaganje u nekim jednostavnim životnim aktivnostima i potrebama omogućavaju i informiranje o situaciji u društvu i svijetu tako da se pacijenti ne osjećaju izoliranima od svega.
Entuzijazam i obećanja
Vaša prethodnica dr. Anica Jušić je 1999. godine osnovala vašu udrugu. Prošlo je točno 20 godina. S koliko zadovoljstva možete sagledati taj dugi put?
Točno, u Hrvatskoj je započet pokret vezan uz palijativnu skrb i hospicij prije više od 20 godina. U početnim godinama vladao je veliki entuzijazam te se o problemu hospicija i palijativne skrbi mnogo pisalo, pričalo na televiziji i radiju, održavali su se simpoziji, uspostavila se aktivnost kroz hospicijske kućne posjete – sve je to podizalo svijest društva o potrebi izuzetne brige za neizlječivo bolesne pacijente.
Održavale su se predstave i koncerti povodom Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi (druga subota u listopadu), u Zagrebu smo čak imenovali i naš hospicij (Sv. Luka), a uspjelo nam je i u Zakon o zdravstvenoj zaštiti prvi put ubaciti i pojam palijativne medicine 2003. godine, no odjednom je sve zastalo.
Gradonačelnik Bandić je u jednoj od svojih predizbornih kampanja početkom ovog stoljeća obećavao gradnju hospicija no i to je odjednom „zaspalo” i zaboravilo se. Dakako, s takvim razvojem situacije mi u Udruzi ne možemo biti zadovoljni, tim prije što se zaista ništa ozbiljno u proteklih 20 godina po pitanju izgradnje hospicija nije dogodilo. Moram, ipak, napomenuti da je Grad Zagreb u jednom času odobrio sredstva za kupnju zemljišta no, prema mojim informacijama, to nije ostvareno.
Poznato je da u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij – u Rijeci, i to u partnerstvu lokalne zajednice i Crkve. Kako to komentirate?
Oni koji vode ovu državu, naši političari, uvijek su nalazili načina da svoje bližnje neizlječivo bolesne preko svojih„veza” rješavaju na najbolji mogući način – najčešće u bolnicama do smrti. Ostali građani morali su se za svoje bližnje snalaziti kako su mogli i znali, pri čemu su mnogi htjeli smjestiti ih u neku ustanovu u kojoj bi im se pružila zadovoljavajuća medicinska skrb, ali to nisu uspjeli.
Nažalost, za sada egzistira jedina takva prava ustanova hospicijskog karaktera u Rijeci koja je osnovana uz suradnju Crkve, grada Rijeke i Županije. U osnivanju je i hospicij u Puli, također uz potporu Crkve. Potrebe za hospicijem prisutne su i u svim većim gradovima u Republici Hrvatskoj, u Splitu, Osijeku, Brodu, Zadru, Dubrovniku itd. Dakako, broj kreveta u tim gradovima trebao bi biti znatno manji nego u Zagrebu.
Političare to ne zanima
Kako je očito sve zastalo, jeste li poduzeli barem nešto u Zagrebu?
U ime Hrvatske udruga prijatelja hospicija bili smo na razgovorima i s crkvenim predstavnicima u Zagrebu i s predstavnicima grada Zagreba, obišli smo nekoliko lokacija na kojima postoje neiskorištene ili ne do kraja izgrađene zgrade, ali nije se uspjelo riješiti ništa, jer interesa političara za hospicij nije bilo.
Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je dobro promovirao palijativnu skrb, a koja bi se trebala provoditi u bolnicama, nije još zaživio, tako da, primjerice, u Zagrebu danas raspolažemo samo sa devet palijativnih (hospicijskih) kreveta u bolnici u Rockefellerovoj, što niti izdaleka nije dovoljno za potrebe grada (naša je procjena da bi trebalo ukupno imati najmanje 40 kreveta).
Postojala je inicijativa župnika gospodina Cindorija iz Raki- tja za gradnju hospicija, no i ta je inicijativa zastala. U principu Crkva je zainteresirana za pomaganje siromašnima i bolesnima pa, iako i u Zagrebu raspolaže brojnim prostorima, bez interesa i podrške politike ostvarenje hospicija preko Crkve ispada nemoguća misija. Stoga je naša Udruga uz podršku nekih pojedinaca odlučila u jesen ponovno pokrenuti promotivne aktivnosti kojima bi građane upoznavali s potrebama brojnih bolesnika i njihovih obitelji te na taj način stimulirali i političare da se pokrenu aktivnosti za gradnju hospicija ili dodjelu odgovarajućeg već izgrađenog prostora za ostvarenje hospicijske skrbi u Zagrebu.
Bogati se snađu
Funkciju palijativne skrbi sve više obavljaju i županijski i privatni domovi umirovljenika, prvi na stacionarnim odjelima koji su postali prava umirališta, a privatni uz vrlo visoke naknade omogućavaju dostojanstvenije umiranje. Kako to komentirate i kakav model biste preporučili?
Točno je da danas ulogu hospicija donekle preuzimaju domovi za umirovljenike, no u mnogima uvjeti nisu ni približno onakvi kakvi bi trebali biti u hospiciju. U nekima od tih domova uvjeti su dobri, no u većini mnogo toga nedostaje da bi ti teški pacijenti imali optimalnu njegu i zdravstvenu skrb.
Dakako, oni bogatiji građani snalaze se u boljim domovima koji su i dosta skupi, dok prosječni građanin to nije u stanju te je stoga nužnost da se omogući boravak u hospicijskoj ustanovi. Kako? Tako da se utvrdi broj stanovnika i broj neizlječivih (godišnje) po županijama te odredi da županija mora osigurati prostor (ne u domu zdravlja), ali i izučeni kadar koji će bolesnicima biti na raspolaganju.
Zanimljivo je da se uglavnom zagovara i propisuje odgovornost potomaka za starije osobe, iako je poznato da je na stotine tisuća mladih iselilo, da su i unutarnjim migracijama mnoge starije osobe ostale napuštene, zanemarene i marginalizirane. Kako to riješiti?
Mnogi danas upozoravaju kako su tisuće mladih napustile ovu zemlju i svoje roditelje ili bližu rodbinu ostavile na brizi državi. To je s ljudske strane, ali i ekonomske, krajnje nekorektno kako prema bližnjima, tako i prema društvu u cjelini. Ti isti mladi ljudi očekuju da im roditelji ili rodbina ostavi neku svoju imovinu, a da oni nemaju nikakvu brigu o njihovom zdravstvenom stanju. Smatram da bi to trebalo i zakonski riješiti na način da se iz imovine naplaćuje boravak u hospiciju.
Volonterstvu odzvonilo
Vaša Hrvatska udruga prijatelja hospicija ima deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva, no ona je osnivač jedinog Regionalnog hospicijskog centra, a rad mu je poglavito utemeljen na volonterskom radu. Je li to ispravan model?
Svojevremeno je u našoj Udruzi došlo do ozbiljnih rasprava trebaju li u hospiciju biti uglavnom volonteri različitih profesija ili pak profesionalci. Prilikom osnivanja Udruge ideja vodilja je bila da, kao u Engleskoj, djelatnost hospicija mogu nositi volonteri.
Smatram da je u današnje vrijeme iluzorno misliti da će netko raditi svoj profesionalni posao volonterski – to je mogla biti misao vodilja prije 40-50 godina, no danas je jasno da za takav ozbiljan posao ljudi moraju biti i plaćeni. To, pak, zahtijeva i dogovor sa zdravstvenim sustavom u RH, ali i županijskim vladajućim strukturama koje bi morale osigurati, uz prostor, i plaćanje zdravstvenih i drugih djelatnika u hospiciju. Nadam se da će stvari ubrzo krenuti u tom smjeru.
Jasna A. Petrović
