Mato (76) je rođen u Farkaševcu pored Bjelovara, te je s pokojnom suprugom Danicom dobio dvoje djece. Kći Gordana (50) radi administrativne poslove u Hrvatskom Saboru, dok mu sin Kristijan (45) radi kao upravni pravnik u policiji. Gordana ima dva sina, od 27 i 25 godina, a Kristijan sina od 12 godina. Upitali smo ga da li kao djed pomaže u čuvanju unuka i oko školskih obveza.
„Ma, on je sada već veliki, pa mu ne treba čuvanje, ali prije dok je bio manji sam ga znao pričuvati. A više on pomaže meni nego ja njemu, pogotovo s tehnologijom, jer danas bez tehnologije ne možete ništa“, sa smješkom će Mato.
Iako je po struci automehaničar, nije se samo tim poslom bavio cijeli radni vijek. Naime, nakon 20 godina rada u struci prešao je u trgovinu gdje se zadržao još 23 godine, te je s ukupno 43 godine staža 2012. godine otišao u mirovinu. Kao trgovac je radio prvo kao prodavač, ali onda i kao poslovođa desetak godina.
„Kao radnik sam, kako je to bilo u ono doba uobičajeno, također bio i član sindikata. No, kad sam otišao u mirovinu dosta sam se pasivizirao, praktički 7-8 godina sam bio neaktivan. Ali su me prijatelji onda nagovorili, odi s nama mala u mjesnu, pa na druženje s umirovljenicima, pa na koji izlet, te sam tako prije četiri godine postao član SUH-a, a godinu nakon toga i predsjednik Podružnice SUH-a Gornja Dubrava“.
Glavne aktivnosti u podružnici svode se na druženja, bilo uz glazbu svakog trećeg petka u mjesecu, kada na plesnjake dolaze kolege i iz drugih podružnica, bilo druženje svake srijede uz kavu i kartanje bele. Upitali smo Matu i kakva je kvaliteta života njegovih članova te je li im dovoljno živjeti od mirovine.
„A kaj bi bila dovoljna, svi imamo tu negdje, prosječnu mirovinu. Tako i ja imam 530 eura. Snalazimo se, ponekad nam djeca pomognu, ali ne mogu ni oni puno, jer i oni imaju već svoju djecu. Ima par njih koji su radili u inozemstvu pa im je lakše. Ali koliko god smo mi penzići „jadni“ s mirovinama, za druženje nikad ništa ne fali, ima kave, pića, sokova. Uvijek se nađe, lako se dogovorimo, ti donesi sok, ti kolače, ti vino. Skromni smo, i onda nam ničeg ne nedostaje“.
A tijekom druženja i razgovora s umirovljenicima najviše se debatira oko zdravlja, kaže Mato, pa se ponekad od crnog humora i padne u smijeh kad netko izjavi da je naručen za pregled u 2025. godini. Zvuči kao vic, ali je to realnost, dodaje. Naravno, nezaobilazne teme razgovora penzića su i niske mirovine.
„Prema ovom kako se vodi politika prema umirovljenicima, jako teško da će se išta popraviti u našem standardu, ne vidi se svjetlo na kraju tunela. Sve je stalno u nekim obećanjima, kaplje, kaplje, ali sve je to skupa slabo. Čovjek dok je mlad, može mijenjati školu, fakultet, drugo radno mjesto, a mi umirovljenici nemamo kud, tu smo gdje jesmo“.
Mato nam kaže i da se svi njegovi članovi nadaju da će Vlada ispuniti nedavne SUH-ove zahtjeve, i svi pričaju o 13. mirovini, ali su i dalje skeptični da će biti išta od toga. Kritizira i dosadašnji način usklađivanja mirovina.
„Nije pošteno da se usklađivanja provode u postotku, pa tako onaj koji ima manje dobije malo, a onaj koji ima više, dobije puno. To nije najpravednija raspodjela. I onda u sljedećem usklađivanju se na tako uvećane iznose opet svima daje isti postotak te se razlika akumulira.“
Osim niskih mirovina, kao jedan od najvećih problema mirovinskog sustava Mato i njegovi članovi vide penalizaciju prijevremenih umirovljenika.
„Nevjerojatno je da netko može raditi samo 15 godina i otići u starosnu mirovinu sa 65 godina života, a netko tko je rintao cijeli život i skupio na primjer 38 godina staža i otišao u prijevremenu mirovinu se doživotno penalizira. Zbog toga bi definitivno trebalo ukinuti doživotno kažnjavanje, i to čim osoba ispuni uvjet dobi za starosnu mirovinu.“
Kao jedan od problema organiziranja rada u podružnici Mato navodi i kako oni „boljestojeći“ i visokoobrazovani umirovljenici u pravilu nisu članovi.
„Nažalost, neki bivši liječnici, odvjetnici ili drugi visokobrazovani umirovljenici nisu naši članovi iako žive u našem području. Jednostavno, imaju dovoljno novca, pa si valjda organiziraju život na svoj način i ne muče brigu većine umirovljenika. Idu s obiteljima na izlete i putovanja u druge države te ih ne zanima toliko borba za prava umirovljenika, što je naravno šteta, jer bi nam mogli puno pomoći“.
Za kraj smo ostavili i malo lakše teme, pa smo upitali Matu kako se on i njegovi članovi najviše opuštaju.
„Često odemo u lagane šetnje, što jasno ovisi o tome koliko nam dozvoli zdravlje i naše noge. Naravno, druženje je broj jedan, jer kad imaš s nekim podijeliti razmišljanja, šale, odmah je kvaliteta života drukčija. Prijašnjih godina smo često išli i na izlete, no korona nas je sve malo ukočila, te smo sada ponovno lagano počeli s organiziranjem“, kazao nam je za kraj Mato.
