U Granešinskim Novakima, pitomom i pitoresknom dijelu Zagreba što pripada Gornjoj Dubravi, mnogi bi mogli pomisliti da je vrijeme odavno stalo. Tu još uvijek dominiraju obiteljske kuće, u čijim su dvorištima ljudi uglavnom starije dobi. Oni mlađi ili su se već odavno spustili bliže središtu grada ili, nesvjesni prirode i čistog zraka, ovdje tek prespavaju. Možda je i to razlog zašto je staro, pretežito autohtono stanovništvo toliko povezano. Priče o nemoćnim i zaboravljenim starcima, kakve često nailazimo u stambenim zgradama gradskog središta, ovdje je nemoguće pronaći. Stabilna zajednica ima isto takvu Podružnicu SUH-a na čijem je čelu, odnedavno, Marija Uranić, vitalna umirovljenica u srednjim sedamdesetim godinama. Živi u staroj roditeljskoj kući, obrađuje vrt i najčešće priprema obroke s povrćem koje je sama uzgojila. Dio odvaja za kćeri i susjede s kojima održava prisne i vesele odnose.
„Kod mene je sve bilo nekako prerano. Rano sam počela raditi, udala se, rodila djecu i prije 25 godina ostala udovica. Nešto više od 35 godina bila sam zaposle- na kao servirka u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević. Odlučila sam iskoristiti mogućnost i otići u mirovinu. Iako još relativno mlada, prikupila sam dovoljno staža i već sam 22 godine umirovljenica. Trebao mi je odmak od stalne užurbano- sti i bolesti pa vjerujem da nisam pogriješila.“
Posljednjih 15 godina gospođa Marija je iznimno aktivna članica SUH-a Granešinski Novaki u koji se uključila ponajprije radi duženja, izleta, zajedničkih šetnji prirodom i sportskih događanjima. No, upoznavši se s umirovljeničkim problemima odlučila je ozbiljnije usmjeriti energiju i preuzela prvo potpredsjedničku, a odnedavno i onu predsjedničku ulogu.
„Ne žudim za funkcijama, ali mi smo mala zajednica, a ja imam dovoljno energije, zdravlja i slobodnog vremena pa je bilo gotovo podrazumijevajuće da pokušam i na taj način pripomoći. Naselje smo s velikim brojem umirovljenika, mnogi su bolesni i nepokretni. Važno je da se ne osjećaju usamljeno i bespomoćno pa pomažemo gdje i kako može- mo. To se najviše osjeća uoči blagdana kada češće obilazimo takve članove, pomažemo u kućanstvu, nabavimo što treba i naprosto provedemo vrijeme zajedno. Ta neposredna međusobna podrška čini mi se nekako najvažnija i katkad je vrjednija od bilo čega dugoga.“
Podružnica se dokazala i u većim akcijama. Mala podružnica od četrdesetak članova, od kojih mnogi gotovo i ne izlaze iz kuće, prikupila je gotovo deset puta više potpisa tijekom peticije „Veće mirovine odmah!“ za što je, od središnjice SUH-a, dobila srebrnu pohvalnicu.
„Aktivirali smo se, potezali za rukave ljude da popišu ono što je bitno ne samo za današnje umirovljenike, jer svi će se jednoga dana naći u našoj skupini. Zanimljivo je da zaposleni o tome često uopće ne razmišljaju. Pratili smo i višemjesečne pokušaje da se prikupljeni potpisi uruče ministru Piletiću i važno je što je to konačno izvršeno. Umirovljenici trebaju znati da među vladajućima postoji svijest o njihovim problemima, od kojih je svakako najvažniji stalni rizik od siromaštva. Ono što čujemo o minimalnim ili prosječnim mirovinama, ne poklapa se s onime što nailazimo na terenu. Mnogo ljudi doslovce gladuje i užasno je da su prepušteni dobrohotnosti obitelji i susjeda. No, sve je to tek prvi korak. Stvarne promjene čekamo i za njih nemamo baš mnogo vremena. Političari to rado zaboravljaju. Životni je vijek, istina, sve duži, ali promjene su nevjerojatno spore i kako se nama čini, nitko ih od sadašnjih umirovljenika neće doživjeti. Zato su naše Podružnice toliko važne. Lijepo je biti aktivan u društvu vršnjaka, ali još je ljepše pomoći onome kome je to potrebno. Takva nit solidarnosti, nadam se, neće i ne smije izumrijeti, ali trebala bi se odnositi na neke druge kvalitete života, ne samo puko preživljavanje“, zaključuje Uranić koja se sa svojom mirovinom, što iznosi prosječnih nešto manje od 600 eura, osjeća relativno sigurno. Zbog vrta ne strahuje od gladi, a kad zapne, kćeri su spremne pomoći. Tužno je samo što mnogi o tako skromnom i jednostavnom životu mogu tek sanjati.
Barbara Zlatar
