Iako ima 79 godina i gotovo je već 30 godina u mirovini Katica je i dalje jako aktivna i puna elana i radi intenzivnim tempom kao da je u punom radnom odnosu. Te 1993. godine otišla je u zasluženu mirovinu nakon 35 godina radnog staža.
”Cijeli svoj radni vijek bila sam zaposlena u Službi društvenog knjigovodstva (SDK), kasnije u Zavodu za platni promet (ZAP), a radila sam kao kontrolor privrednik organizacije, a kasnije u platnom prometu kao viši savjetnik. Uz rad sam studirala i diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Već tada sam bila uključena u sindikalne aktivnosti, kao predsjednica sindikata u centrali SDK nastojala sam pomoći kolegama s različitim problemima. Nekoliko godina, sve do izbijanja Domovinskog rata, bila sam tajnik Društva za sportsku rekreaciju u SDK, gdje sam sa suradnicima organizirala održavanja sportskih susreta, na kojima je sudjelovalo preko 1.000 članova iz cijele Hrvatske”, kazala je Katica.
Želja da ostane aktivna i pomaže zajednici nagnala ju je da se 1996. učlani u Podružnicu SUH-a Velika Gorica, a posebno je privukla ideja o osnivanju pjevačkog zbora, koja se realizirala iste te godine. Uz voditeljicu zbora Snježanu Špehar, jedina je članica od samog početka rada zbora. Prve tri-četiri godine sudjelovala je u radu zbora kao ”obični” član – pjevač, nakon čega prihvaća ulogu voditelja – organizatora zbora, te tu dužnost obavlja i danas.
Ubrzo nakon osnivanja, Zbor je imao prvi nastup prigodom održavanja 5. godišnje skupštine Sindikata umirovljenika Hrvatske dana 1. veljače 1997. godine. Skupština je održana u Osnovnoj školi Eugen Kvaternik u Velikoj Gorici, u čijim je učionicama Zbor održavao svoje probe sve do pojave pandemije koronavirusa.
„Od početnih 15-ak članova broj se s vremenom povećao na sadašnjih 30-ak. Kao kod većine zborova, tako i u našem prevladavaju ženski članovi i to u omjeru 1:5, u korist žena. Silom prilika morali smo pronaći i drugi prostor za probe, te sada vježbamo u Domu kulture Galženica. Nedostatak vlastitog prostora, ne samo za zbor, već i za podružnicu, za nas je veliki problem, budući da već punih 26 godina podružnica koristi unajmljeni prostor od samo 20 m2 u derutnoj zgradi. I unatoč evidentnim problemima, mi i dalje nastavljamo intenzivno vježbati”.
U proteklih 26 godina kroz zbor je prošlo 95 članova (64 ženskih i 31 muški član), da bi ove godine bilo 27 aktivnih članova (22 ženska i 5 muških). Razloga za ovakvo fluktuaciju članova ima više, od pogoršanog zdravstvenog stanja, smrti članova, a ponekad je prisutno i zasićenje aktivnostima ili jednostavno odustajanja od pjevanja.
”Koliko smo aktivni govori i podatak da smo od osnivanja do danas održali oko 800 proba pjevanja, a bilo je i 400 nastupa u raznim prigodama. Najčešće smo nastupali na području Velike Gorice i okolice, a posebno ističem nastupe u domovima umirovljenika, kao i pjevanje u crkvi na misama. Uz pjevanje upoznali smo i mnoge krajeve lijepe naše, ali i šire. Osim Zagreba, naše postaje su bile i Dugo Selo, Zaprešić, Krapina, Banja Luka, Koljnof u Gradišću, Fužine, Bjelovar, Sisak, istarski gradovi i mjesta…“
U svom repertoaru Zbor ima oko 130 pjesama, od turopoljskih, zagorskih, slavonskih, dalmatinskih, starogradskih, tradicionalnih pjesama, te tako mogu odabrati odgovarajući repertoar za svaku prigodu. Osobito su, kaže, ponosni nastupima u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 2000. i 2002. godine, zajedno s nekoliko drugih zborova i kulturno-umjetničkih društava.
„Upravo zbog nastupa 2000. godine bilo je neophodno da zbor ima ime, te smo tada odabrali naziv „Turopoljska zvona“, pod kojim smo i dalje prepoznatljivi.”
Zbor se financira od sredstava dobivenih projektima Grada Velike Gorice, mali dio troškova pokriva se i iz sredstava podružnice, a članovi zbora sami sufinanciraju pojedine troškove, kao na primjer prijevoz na nastupe, troškove za održavanja godišnjeg koncerta, te djelomično i za novu opremu.
”Mnogi članovi podružnice imaju razne probleme, poteškoće, bolesti, manjak financijskih sredstava, pa pokušavamo na neki način ublažiti teškoće. Kao tajnica podružnice, koju funkciju obavljam već dugi niz godina, imam podosta saznanja u kakvim prilikama žive naši pojedini članovi, pa svake godine nastojimo posjetiti najpotrebnije uz simbolične poklone, a svih članova redovno se sjetimo jednom godišnje kada im za rođendan uputimo prigodnu čestitku. Budući da nas povezuje ljubav prema pjesmi, kao i radost koju osjetimo nakon održanog koncerta, zaboravimo na eventualne teškoće i probleme i s veseljem nastavljamo dalje”.
Veći broj članova redovno odlazi na jednodnevne izlete koje podružnica organizira najmanje deset puta godišnje, i to tijekom ljeta na more, zatim u toplice, ali i na vesela druženja prigodom Valentinova ili Martinja. Tada zaborave na male mirovine, opuštajući se u pjesmi i plesu, ne razmišljajući o bolesti i neplaćenim računima, prkoseći svemu što tišti umirovljenike.
Igor Knežević
