Ljudi se vrlo često pitaju koliko dugo traju prijateljstva. Najčešće na početku prijateljevanja ne znamo, a možda ni ne želimo kvariti radost razmišljanjem o tome kada će i kako završiti.
Često smo samo zaneseni novim prijateljem ili prijateljicom i zadovoljavamo se trenutnim stanjem jer želimo da tako što duže traje. Nitko nikada na početku ne razmišlja da to mora trajati do kraja života.
Život nam na početku nudi mogućnost izbora, a nakon određenog vremena imamo osjećaj da neka prijateljstva traju duže vremena, da nas ispunjavaju nekim novim osjećajnim dimenzijama i da nam postaju potreba.
Kad prijateljstvo dugo traje čini nam se da je prijatelj prava osoba za pomoć i da će naše prijateljstvo trajati do smrti jednoga od nas. Mislimo da nema razloga (a možda ga mi i ne vidimo) da sumnjamo u dugogodišnje prijateljstvo. No onda se, kao mojoj prijateljici, jednoga dana dogodi da nakon bezazlene nedogovorene intervencije u slobodno vrijeme njenog sina, stigne pismo kako je kraj njihovom prijateljstvu, kako se uopće usudila njenom sinu davati neke zadatke. Prijateljica je ostala iznenađena ovakvom reakcijom i ne zna se nositi s tim problemom. Žao joj je jer prijateljice su više od 40 godina. Povukla se i odgovara kratko na nove poruke.
Nijedna još nije učinila prvi korak da razjasne nekoliko problema. Prvo trebaju pokazati želju da i dalje žele biti prave, iskrene prijateljice i da je upravo veličina ljudi u analiziranju i rješavanju problema u komunikaciji, priznanju vlastite pogreške te nastaviti prijateljstvo kao prije nesporazuma.
Prijateljstvo zahtijeva mnogo strpljenja i razumijevanja. Nije lako biti nečiji dugogodišnji prijatelj jer svako prijateljstvo nas oplemeni i emocionalno nagradi ako doista aktivno živimo prijateljstvo.
Ne treba imati stotine prijatelja na kratke staze i na trošenje površnih emocija. Nazvala bih ih „prijateljstvima u prolazu” pa ponekad doista prođu usput, kako i dođu. Čovjek može u životu imati samo nekoliko pravih prijateljstava koje dugo traju i koja su iskrena i koja traže ljubav i pažnju, ali je isto toliko i uzvraćaju. Tu dobijemo upravo onoliko koliko uložimo.
Kad nas takav prijatelj napusti jako smo tužni jer postoje prijatelji koji s nama prožive i naš dio životnog puta i na kraju se pitamo kako dalje.
Ja imam dvije prijateljice iz gimnazijskih dana. U ono vrijeme, u našoj domovini „iza željezne zavjese” pošle smo u klasičnu gimnaziju, kao djevojčice malo starije od 10 godina, pa onda provele osam godina do velike mature, učeći latinski i francuski, starogrčki, povijest umjetnosti; otplesavši maturalni ples u Glazbenom zavodu, pa preko maturalnog putovanja po Italiji s posebnim boravkom tjedan dana u Rimu koji je te godine bio domaćin Olimpijskih igara, stigli do Po- mpeja i Napulja i natrag, sve do ispita zrelosti 1961. godine.
Naših osam zajedničkih godina proživjele smo intenzivno i od djevojčica postale zrele i ozbiljne djevojke i svaka je pošla na svoj fakultet i dalje u život. Prorijedile smo druženja i živjele svaka svoj profesionalni put i obiteljski život.
Nismo ostale živjeti u istome gradu, ali prijateljstvo je tinjalo i trajalo tako u sjećanju, prostoru i vremenu četrdesetak godina.
Nakon odlaska u mirovinu opet smo zajedno. Prijateljstvo je izdržalo sve te silne godine, gotovo pola stoljeća, a svakako više od pola prosječnog ljudskog života i uvjerena sam da ćemo izdržati do samog kraja sačuvati naš vedar duh i radost življenja, iako već i bolesti posjećuju naše dane. Prijateljstvo će pratiti nas do nekog našeg konca. I na kraju, bile smo i ostale različite i samo svoje, ali prijateljstvo je pobijedilo i drži nas na okupu. Zato, čuvajte svoja prijateljstva!
