Željko Krčadinac, 90-godišnji profesor geografije, zavolio je fotografiju još kao gimnazijalac. Kroz dugi niz godina bavljenja fotografijom surađivao je na mnogim projektima te s mnogim ustanovama i poduzećima. Njegove su fotografije objavljene u brojnim fotomonografijama Zagreba i Hrvatske te u revijalnim izdanjima, časopisima, prospektima o Zagrebu, kalendarima, udžbenicima, atlasima…Izlagao je samostalno i na skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je dvadesetak nagrada. Na međunarodnim salonima pod pokroviteljstvom FIAP-a (Međunarodnog saveza umjetničke fotografije) 2013. godine stekao je počasno zvanje EFIAP (Excellence FIAP). Također, dobitnik je najveće nagrade u Hrvatskoj, Povelje Tošo Dabac. Njegova fotomonografija Pogledi s mog prozora je kronika uličnih događanja u Ilici koje je snimio iz gornjeg rakursa iz svojeg stana tijekom sedam desetljeća.
Osim fotografije, volio je putovati, a dok je bio u radnom odnosu radio je kao komercijalist i propagandist, pretežno na oglašavanju u tisku. S velikim zanimanjem prati razvoj današnje digitalne fotografije te smatra da s protekom vremena starije analogne dokumentarne fotografije dobivaju na važnosti. O životu, ljubavi prema fotografiji i mnogočemu razgovarali smo s ovim pasioniranim fotografom u njegovom stanu, tik uz prozor, s kojeg su nastale sjajne fotografije objedinjene u knjizi Pogledi s mog prozora.
- Gospodine Krčadinac, možemo li se na početku dotaknuti nekih biografskih i poslovnih činjenica vezanih za Vaš životopis? Kad ste zavoljeli fotografiju, odnosno kad ste se počeli baviti fotografijom?
Rođen sam u Zagrebu u svibnju 1935. godine. Odrastao sam u Preradovićevoj ulici. Stanovali smo u poznatoj velikoj stambenoj zgradi, Kukovićevoj kući, čija obnova nakon potresa još uvijek traje. Pohađao sam V. gimnaziju u Klaićevoj ulici. Studirao sam i diplomirao geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Cijeli radni vijek proveo sam u zrakoplovnim kompanijama, prvo u JAT-u, a zatim u Croatia Airlinesu. Radio sam komercijalne poslove kao samostalni komercijalist, ali i voditelj propagande. Fotografiju sam zavolio u gimnaziji, kad mi je bilo 15, 16 godina. U to vrijeme rijetke su obitelji imale fotoaparat. Srećom, imao ga je moj ujak, dr. Josip Andrić, književnik i kompozitor, glavni urednik Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima, koje je do II. svjetskog rata tridesetak godina izdavalo godišnjak Danica i drugi katolički tisak. Tako smo moj bratić i ja još kao dječaci napravili prve snimke s njegovim aparatom. Godine 1954. učlanio sam se u Fotoklub Zagreb te sam položio tečaj crno-bijele fotografije. Već sljedeće godine, 1955., osvojio sam prvu nagradu na Prvoj izložbi fotoamatera početnika za fotografiju klizališta Šalata Veselje na ledu. Na toj je izložbi selektorica bila Zdenka Munk, povjesničarka umjetnosti, kustosica i likovna pedagoginja te ravnateljica Muzeja za umjetnost i obrt. Već sljedeće godine, kao član Planinarskog društva Sveučilišta Velebit na izložbi Ljepote planina osvojio sam nagradu Planinarskog saveza Hrvatske. Kasnije sam dobio još nekoliko nagrada na planinarskim i studentskim izložbama fotografija toga doba, ali sam nakon zaposlenja prestao izlagati i fotografirao sam isključivo za obiteljske potrebe, odnosno zbog uspomena s putovanja. Tek kao umirovljenik, nakon dugogodišnje stanke počeo sam opet izlagati na domaćim i inozemnim izložbama fotografija, opet s dosta uspjeha. Uz fotografiju sam volio i putovanja. Isprva sam putovao sam, a kasnije sa suprugom i naša dva sina.
- Gdje ste sve putovali? Koje ste zemlje posjetili i što ste na putovanjima ovjekovječili svojim fotoaparatom?
Jednom sam izjavio da sam bio na svim kontinentima osim na Antartici. Kad mi je bilo trideset godina, dok još nisam bio oženjen, posjetio sam Indiju i po narudžbi fotografirao radilišta investicijskih industrijsko-energetskih objekata za zagrebačko PU INGRA i za Velesajamsku reviju. Prisustvovao sam izgradnji hidrocentrale Yamuna, bio sam u koksari Durgapur, pa u tvornici cementa u Cherrapunjiju itd. Prošao sam sva radilišta u sjevernom dijelu Indije. Iz Indije sam donio i dokumentarne fotografije svakodnevnog života, na primjer ljudskih rikši, dakle, ne onih rikši koje su na motorni pogon ili koje se pokreću biciklom, već one koje su vukli ljudi. Jedna od takvih fotografija mi je nekoliko puta objavljivana. Govoreći o putovanjima, uglavnom sam putovao kao turist. Ljudi koji su radili u zrakoplovnim kompanijama imali su pravo na besplatne zrakoplovne karte koje su tada bile jako skupe. Kad putujete turistički, onda ste na neki način ograničeni kod fotografiranja. To radite iz komfora, snimate bez rizika, različito od pustolovnih fotografa koji danas odlaze u najudaljenije krajeve svijeta i dokumentiraju život u stvarnoj divljini. Ako govorimo o putovanjima, izdvojio bih tropske pejzaže koji su me posebno intrigirali. Zatim, pada mi na pamet kako sam fotografirao ribare u Maleziji, vjerske obrede na Baliju itd. Bilo je više nego zanimljivih prizora i trenutaka.
- Vratimo se u Zagreb, u konkretnu godinu 1987. kada je održana XIV. Ljetna Univerzijada, najmasovnija sportska manifestacija u povijesti Zagreba. Mnogi građani Zagreba rado se prisjećaju Univerzijade. Po čemu Vi pamtite Univerzijadu?
Zagreb je za vrijeme Univerzijade 1987. doslovce zablistao. Cijeli je grad bio dotjeran i oživio je na neki novi način. Puno toga je bilo obnovljeno. Na Univerzijadi je bilo angažirano dvadeset plaćenih fotoreportera, mlađih fotografa, a ja sam radio kao arhivar. To znači da su fotografi meni donosili filmove na razvijanje. Ja bih te filmove sistematizirao, a kasnije je urednik Stipe Brčić iz tog materijala uredio veliku luksuznu monografiju. Ja sam na njegov zahtjev nalazio određene fotografije, određene profile, pojedine sportaše ili prizore. Premda osobno nisam bio angažiran kao fotograf, snimao sam, naravno, građane i turiste na ulicama, primjerice na obnovljenom Zdencu života, i neke sportske prizore. Jedna velika fotografija vaterpolista na duplerici, koja se nalazi u spomenutoj monografiji Univerzijade, je moja fotografija, a pripisana je Radiši Mladenoviću, poznatom sportskom fotografu. Slično se dogodilo 1998. prilikom izdavanja monografije poznatog kipara Vojina Bakića, gdje je jedina centralna duplerica, i još neke snimke, potpisana kao Tošo Dabac. Nije me to zasmetalo niti naljutilo. Doživio sam to kao kompliment i pohvalu da ispod nekih mojih fotografija stoje imena tih najboljih fotografa. Naime, ja nikad nisam nastojao da se moje ime pročuje kao vrsnog fotografa.
- Postoji više vrsta fotografija, širok spektar žanrova. Imate li Vi možda omiljenu vrstu?
Volim sve vrste fotografije i cijeli sam se život nastojao baviti svim vrstama. Ipak, ostao sam uporni pristaša dokumentarne Life fotografije. Takva fotografija zahtijeva preciznost i pravovremeno hvatanje trenutka. Ništa nije unaprijed izrežirano ni inscenirano. Prilično dugo sam držao da je bavljenje fotografijom zanat, a ne umjetnost. Onda sam s vremenom, možda pod utjecajem diskusija u Fotoklubu Zagreb, počeo o fotografiji promišljati da se ona nalazi na granici likovne umjetnosti. Slikar ima kist i slikarsko platno, a fotograf ima fotoaparat kojim bilježi, dokumentira trenutak u vremenu. Dakle, ako uhvatite pravi trenutak, ako ga dobro snimite, to može biti umjetnost. Fotografi se dijele na lovce i režisere. Lovci biraju neki isječak iz života, nešto autentično, a režiseri se bave takozvanom konceptualnom fotografijom – do detalja izrežiraju svoju zamisao i pretoče to u fotografiju. Ja sam cijeloga života preferirao dokumentarnu fotografiju, tek sam se tu i tamo odvažio u naknadne intervencije i izlet u takozvanu umjetničku fotografiju. Volim Street (uličnu) fotografiju, pogotovo ako govorimo o fotografiranju Zagreba. Postoje fotografi koji izbrišu čovjeka ili ljude s fotografije, pogotovo ako snimaju arhitekturu. Ja to ne radim. Čovjek bi trebao biti prisutan na svakoj fotografiji, barem sitno kao štafaža, to smatram dobrim, jer čovjek je mjerilo svega.
- Život na zagrebačkim ulicama, prizore iz gradskog života ste počeli snimati i dokumentirati slučajno, sasvim spontano ili s određenom namjerom?
Jedan od mojih najvećih ciklusa je Pogledi s mog prozora. U početku sam potpuno spontano fotografirao, ali onda sam nakon desetak godina shvatio da je to moja najveća zbirka, moja najveća tema. Inače, prvu fotografiju iz tog ciklusa sam snimio kad mi je bilo dvadeset godina. Druga tema je Nekad i sad, radim usporedbe. Kako je nešto bilo nekad, kako je izgledalo na fotografiji i kako je sad, kako danas izgleda. To je serija Male priče na pariće. I opet mi je čovjek u fokusu. Danas su na cijeni, ne samo iz nostalgičnih razloga, fotografije koje prikazuju scene iz povijesti grada. Recimo, automobili parkirani na glavnom trgu, Trgu bana Jelačića. Mnogi se danas čude kad vide takav prizor. Prije šest godina, u siječnju 2020. imao sam zajedničku izložbu fotografija s mojim sinom Miranom, akademskim snimateljem koji je završio ADU u Zagrebu. Riječ je o izložbi Babinjak, dijelu nekadašnjeg zagrebačkog kupališta na Savi. Obojica smo isti objekt i mjesto snimali analognim fotoaparatima u dobi kad smo imali dvadeset godina (Miran 1995., a ja 1955.). Budući da je naša dobna razlika 40 godina, Miranove snimke su bile stare oko 20, a moje oko 60 godina. To što je Miran snimio 1990-ih, to su bili ostaci zagrebačkog kupališta zvanog Babinjak, neposredno prije rušenja i uklanjanja. Želio bih naglasiti da su i na Miranovim i na mojim fotografijama u središtu pozornosti ljudi. Zanimljivo je i pomalo anomalija da su moje starije fotografije u boji, a njegove novije su crno-bijele. To je zato što su kolor fotografije u mojem vremenu bile relativna novost i u modi. Danas se sve više vraćamo crno-bijeloj fotografiji koja je izražajnija. Još jedna moja tema je humor, jedna od najrjeđih i možda najtežih tema u fotografiji zbog svoje osjetljivosti. Inače, ne znam točan broj fotografija koje imam, ali iz doba analogne fotografije čuvam dvije tisuće negativ filmova. A filmovi imaju između 12 ili 36 snimki. Osim negativ filmova, ne znam koliko tisuća dijapozitiva čuvam u svojoj arhivi. Sve je to analogno, a otkad je došla digitalija, eh, to čovjek više i ne broji.
- Ljubav prema fotografiji prati Vas cijelo vrijeme. Vaše su fotografije nagrađivane, prepoznati ste od struke kao i od ljubitelja dobre fotografije. Kako to da se niste profesionalno posvetili fotografiji?
Za to je zaslužan moj odgoj, odnosno moja majka. Nekad se cijenilo i davalo prednost stalnom zaposlenju. Bilo je bitno imati stalan posao, možda čak i slabije plaćen, ali imati stalan prihod. I zato sam se uvijek odlučivao za stalan posao, a fotografija mi je bila kao dopunsko zanimanje. Jer, ako si slobodni umjetnik, slobodni fotograf, od čega ćeš živjeti? Od nesigurne povremene zarade? Odradio sam svoj radni vijek i otišao sam u mirovinu 2002. godine. A fotografija, ona je bila i ostala moja velika ljubav, od početka, otkad sam od honorarne zarade kupio svoj prvi jednostavni fotoaparat Kodak Junior. Da, moj je rad nagrađivan. Dobitnik sam, između ostalog, prestižne Povelje Tošo Dabac, najveće nagrade Fotokluba Zagreb. Ipak, rekao bih da u fotoklubovima i izvan njih ima daleko boljih fotografa od mene.
- Već ste dosta dugo u mirovini. Što mislite o umirovljeničkom životu?
Kad odemo u mirovinu, postupno odlazimo u smiraj. Čovjek se s godinama umori. Čini mi se da je pametan izbor otići u dom za umirovljenike dok si još vitalan, mlađi umirovljenik, star oko 65 godina. Tada još možeš putovati, sudjelovati u različitim aktivnostima. Razmišljam o životu u nekom od zagrebačkih domova umirovljenika. Ja u svojoj arhivi imam jako puno fotografija posloženih po tematskim mapama. Ako dobijem priliku da proživim ostatak života u domu umirovljenika, ponudit ću im da u zajedničkim prostorima povremeno napravim izložbu prema željama sudionika. To bi me veselilo. Moja radna soba je prepuna mojih radova. Pitam se što će se s njima dogoditi. Turistička zajednica grada Zagreba i Muzej grada Zagreba otkupili su nekoliko stotina mojih fotografija, i drago mi je da će biti sačuvane. Hrvatska, tj. Zagreb još uvijek nema muzej fotografije kao što to imaju mnoge druge zemlje. I dalje izlažem, jer me zovu i traže. Već neko vrijeme govorim da mi je to posljednja izložba pa onda pokleknem i opet pristanem na izložbu. Prošle godine, 2025., sam imao zapaženu izložbu Opušteni Zagreb u Muzeju grada Zagreba.
Kad ne fotografiram i ne izlažem, volim čitati. Trenutno čitam knjigu Kako sramotno starjeti?, ništa senzacionalno, ali duhovito. U knjizi se govori o tome da starenje ne znači nužno nestajanje, već priliku za prijateljstvo, bunt i nove početke. I zato nije zgorega da se pouzdamo u humor i humorističnu stranu života.
Melita Funda
