Sredinom rujna, u vrijeme mog privatnog boravka u Supetru na otoku Braču, jednog sunčanog i prohladnog dana primijetila sam u moru nedaleko od obale skupinu kupača okupljenih u većem krugu. Šalili su se, pjevali, razgovarali i dobacivali se s loptom. Kasnije sam saznala da su to umirovljenici iz Slovenije koji tradicionalno već godinama u rujnu odsjedaju u jednom obližnjem hotelu. Rekli su mi da kraj sezone ima svoje prednosti: “I dalje je toplo, ali nije prevruće. Cijene su znatno niže kako u hotelskom aranžmanu tako i u vanpansionskoj ponudi i nema gužve na plaži.” I zaista, na plaži je bilo dovoljno mjesta za sve, a osim inozemnih gostiju bilo je i naših umirovljenika koji često biraju aranžmane koje mogu otplatiti u nekoliko rata.
Već godinama početak školske godine ujedno označava i dolazak druge strukture turista u turističkim mjestima na moru. Umjesto obitelji sa školskom djecom novi gosti su stariji građani, a u posljednje dvije smjene u rujnu najviše je bilo upravo umirovljenika. Osim njih gosti su i mladi bračni parovi s malom djecom koja još nisu krenula u vrtić, pa je tako plaža bila puna slatke male dječice. Mogli bismo reći da je rujan pogodan za odmor za one najmlađe i za ljude treće životne dobi. Prije svega, vrućina više nije nepodnošljiva, što je posebno važno za starije ljude koji imaju problema sa srcem ili visokim krvnim tlakom. “Otkako sam otišao u mirovinu, a to je već osam godina, redovito sa suprugom idem na godišnji odmor u rujnu. Prvo, puno je manje gužve, plaže su poluprazne i nema galame. I jeftinije je nego prije mjesec dana”, rekao je umirovljenik Stjepan iz Osijeka koji se odmarao u ležaljci na plaži nedaleko od umirovljenika iz Poljske. Nažalost, mnogo je više onih naših umirovljenika koji što zbog bolesti, što zbog slabe pokretljivosti, a prije svega zbog malih mirovina nisu u mogućnosti priuštiti si odlazak na more čak niti u rujnu. Kaže mi poznanica Vinka kako za sebe i muža ne može tvrditi da nisu uspjeli u životu, ali ipak životne okolnosti su ih donekle izigrale. Sjećaju se oni i Opatije i Hvara iz nekih ljepših vremena. Danas kao pripadnici umirovljenika s ispodprosječnim mirovinama ne mogu na more niti u rujnu, a kamoli u ljetnoj sezoni. Jer kaže, kako otići na more kada treba preživjeti svaki dan a najveći izdaci su uz račune za režije, troškovi za hranu.
No, Hrvatska nije samo more, i naši umirovljenici tijekom jeseni mogu uživati i u drugim dijelovima naše zemlje. Tako sam i ja krajem rujna bila u rodnom kraju moje majke, u Lici. Ličko-senjska županija otkriva veliku razliku između primorskoga i kontinentalnog dijela. Lika je uz prirodne ljepote i znamenitosti privlačna za jesenski izlet za one koji ne vole jako sunce, a dodatni plus je što se može podičiti golemom lepezom prehrambenih proizvoda. Domaći, vrući kruh poslastica je bez premca. Sve autohtone slastice načinjene su od onog što u Lici raste ili se proizvodi na seoskim domaćinstvima, kao što su šljiva, jabuka, med, skorup, sir škripavac, janjetina, vrhnje, travarica i šljivovica.
U Lici je krumpir bio spas u gladnim vremenima pa ne čudi što je među najčešće korištenim namirnicama u tradicionalnoj kuhinji. Kukuruzna palenta nije samo jednostavan prilog. Od nje Ličani pripremaju juhu, uspješno uskače u ulogu glavnog jela, ali i finog deserta. Kupus je uz krumpir bio najčešća namirnica u kraju oštre klime pa iako se danas priprema i drugo povrće, u zelju se uživa dok je slatko, a kad se ukiseli i u raznim kombinacijama, možda još i više. Gurmani cijene janjetinu s mirisnih ličkih pašnjaka, a Ličani je znaju pripremiti u skladu s najboljom tradicijom na ražnju.
Pohvalno je što su u Lici od svibnja ove godine uz pomoć Europske unije dobili lokalni autobusni prijevoz kojim su povezana mjesta od Gospića do Otočca. To je olakšalo život ne samo učenicima već i umirovljenicima koji nemaju osobni auto. Kada bi HŽ prilagodio vozni red i uveo vlak primjerice od Zagreba do Gospića mnogi bi umirovljenici mogli iskoristiti besplatni prijevoz i organizirati grupni izlet od Zagreba do Gospića ili nekog manjeg mjesta. Raznolikost naše domovine očarava i šteta je ne omogućiti ljudima treće životne dobi da se druže pa makar i na jednodnevnom izletu.
Gledajući domaće ličke proizvode kad sam se vratila u Zagreb kroz glavu mi je prolazila misao kako se rijetko tko u gradovima može hraniti tako zdravo. Ali kako se zdravo hraniti kada cijene hrane lete u nebo? Imamo najveći rast cijena hrane u Europi! Euro se gotovo izjednačio s kunom. Mnogi su proizvodi i duplo skuplji negoli kada smo plaćali kunama! Primjerice prije nekoliko dana na štandu jednog OPG-a najjeftiniji kilogram meda je 10 eura, a prije koju godinu bio je 35 kuna!? Među savjetima kako se hraniti zdravo, a ne potrošiti previše eura možemo pročitati da trebamo kupovati sezonsko voće i povrće jer su tada jeftiniji pa ga možemo zamrznuti ili konzervirati za zimu. Savjetuju nas da orašaste plodove, grah, mahune, grašak i začine kupujemo u rinfuzi jer su nepakirani puno jeftiniji. Smrzavanje hrane je općenito poželjna opcija jer kad jedan dan skuhate previše, ostatak možete iskoristiti neki drugi dan.
Da li se ikada zapitate kako su naši preci čuvali hranu u vrijeme prije nastanka hladnjaka. Suvremena povijest hladnjaka počela je u 18. stoljeću i od prvih eksperimenata s ledom do modernih pametnih uređaja, hladnjaci su prešli dug put. Danas su ključni za očuvanje svježine hrane i zdravlje ljudi i nalaze se u svakom kućanstvu. A kako su se hranili naši preci? Prema uputama zapisanim u “Priručniku za žensku mladež” koji je izašao 1897. godine u Zagrebu autor je napisao: “Kruh je najznamenitiji dio naše hrane, pa zato i molimo svaki dan za kruh naš svagdašnji. U njem ima svih za hranidbu potrebnih tvari u zgodnoj smjesi. S toga možemo živjeti neko vrijeme o samom kruhu.” Osnovna namirnica tadašnje prehrane bilo je meso, a kao najbolju hranjivu namirnicu spominje se mlijeko. No, s obzirom na niske mirovine i sve skuplju hranu, meso se sve rjeđe nalazi na tanjurima umirovljenika, te je, nažalost, mnogima upravo kruh postao osnovna namirnica baš kao iz priručnika od prije 128 godina.
Drenka Gaković
