Prije pet godina, umirovljenici nezadovoljni visinom mirovina, prosvjedovali su na ulicama u nekoliko gradova u Španjolskoj. Među brojnim parolama bile su i ove: „Ulice će biti pune umirovljenika, sve dok vlada ne izjednači porast mirovina s inflacijom!”, “Tražimo povećanje naših mirovina!”, “Idemo umirovljenici, za ovo ima rješenja!“. Ni kiša ni snijeg nisu zaustavili tisuće ogorčenih umirovljenika koji su tri dana zauzimali ulice diljem te države, tražeći veće mirovine. A kako je kod nas? Logično, s obzirom na to da porast mirovina ne prati rast troškova života, mnogi se pitaju zašto se ne bi okupili i prosvjedom zatražili povećanje mirovina?
U anketi, na jednoj društvenoj mreži, mogla su se pročitati različita mišljenja: “Za štrajk treba biti homogena masa, u kojoj rade svi za jednoga i jedan za sve, a kod nas je to teško organizirati”, “Svi čekaju da to za njih netko drugi obavi”, “Mi smo najbrojnija populacija stanovništva, ali smo razjedinjeni”, “O nama bi moglo sve ovisiti kad bismo htjeli, jer nas ima najviše”, “Ali mi ne možemo štrajkati. Mi moramo prosvjedovati i sve zaustaviti. Onda bi to bilo uspješno.”
Umirovljenici, kada se neformalno druže, čekajući u ambulanti, banci, dućanu, pošti kafiću, tuže se na svoje mirovine, na skupe lijekove, hranu, režije. Kritiziraju odluke vladajućih vezanih za život umirovljenika. Ali kada ih pitate bi li izašli na ulice ili hoće li se angažirati, primjerice u skupljanju potpisa na Peticiju za povećanje mirovina, e, tada učine korak unatrag. Prema jednom istraživanju apatija odnosno bezvoljnost i ravnodušnost ima dvije glavne komponente. Preokupiranost svakodnevnim preživljavanjem i političku kulturu nevjerice u kolektivne akcije. Poznato je da se ljudi koji su dovedeni na sam rub egzistencije ne bune. Oni su ograničeni na 24 sata. Ako su u tom vremenskom razdoblju uspjeli otići u krevet punog želudca oni su zadovoljni.
Mnogi ljudi treće životne dobi ne vjeruju da se sa svim tim akcijama može bilo što postići. Po njima je to Sizifov posao! Vjeruju da sudjelovanje u kolektivnoj akciji pojedincu može samo natovariti neprilike s vlašću i da vlast ni u kom slučaju neće popustiti, ma koliko ta akcija bila masovna i žestoka. Činjenica je da umirovljenici nisu dovoljno informirani i razjedinjeni su.
„Prije glasovanja moraš promisliti!“, bio je jedan od slogana nezadovoljnih španjolskih umirovljenika. A kod nas je pak ponašanje umirovljenika tijekom izbora još veća zagonetka! Izbori su se do sada za njih uglavnom odvijali za ili protiv režima. Mnogi umirovljenici se nikad na biralištu ne opredjeljuju na temelju nekog pitanja koji smatraju važnim, već su uglavnom plebiscitarno davali potporu političkom režimu. Bitno je kako umirovljenici percipiraju mirovinu? Kao neko pravo ili kao socijalnu pomoć? Objektivna situacija u kojoj su se kod nas našli mnogi umirovljenici, osobito oni s mirovinama manjim od prosječne, pretvorila je većinu njih u socijalne slučajeve, koji uz mirovinu dobivaju socijalnu pomoć. Nema razlike je li to pomoć od Caritasa ili od centra za socijalni rad. Bolno je saznanje da se mnogi svakodnevno hrane u pučkim kuhinjama.
Činjenica je da je oko petsto Zagrepčana sada u vrijeme uskrsnih blagdana čekalo ispred jedne pučke kuhinje. Oni umirovljenici, koji svoju mirovinu doživljavaju kao socijalnu pomoć i koji se raduju svakom, makar i minimalnom dodatku zvanom božićnica ili uskrsnica ili tzv, energetski dodatak, ne žele se angažirati u bilo kakvoj kolektivnoj akciji. Bez obzira što se to tiče borbe za njihova zaslužena prava i za bolji status. Oni se uvijek na izborima ili odazivom npr. na potpisivanje peticije za veće mirovine ponašaju u stilu one narodne izreke: “Ne sijeci ruku koja te hrani!” Ali će i dalje gunđati i žaliti se na malu mirovinu i nastaviti skupljati plastičnu i staklenu ambalažu. Pitanje je kako će se saga o hrvatskim umirovljenicima rasplesti? Hoće li se donijeti neki novi zakon kojim će se riješiti višegodišnja nepravda prema umirovljenicima? Što će sadržavati novi mirovinski zakon?
Hoće li kretanje iznosa mirovina imati neke objektivne parametre ili će jedini “zakon” biti diskrecijska odluka vladajuće većine? Ima mnogo pitanja, ali nažalost sva su bez odgovora. Stereotipi o starenju i starim ljudima većinom su negativni. To pokazuju mnogi empirijski nalazi. Premda su nekim istraživanjima nađeni i pozitivni stereotipi, kao mudrost, dostojanstvo, prijateljstvo, strpljivost, smirenost, u literaturi ipak dominiraju uglavnom negativni stereotipi. Tako se općenito smatra da su stare osobe ljudi koji se vole prisjećati prošlosti, ali su izgubili pamćenje. Da su nesposobni učiti iz iskustva i prilagoditi se promjenama i da su to ljudi koji fizički i mentalno propadaju.
Što je još gore, stari ljudi uzimaju se kao homogena skupina, premda ona pokriva raspon od 20 godina s mnoštvom subkultura i iskustava. U Hrvatskoj ima preko milijun i dvjesto tisuća umirovljenika i unatoč činjenici da ih je većina na rubu siromaštva pasivni su kada se pokušava organizirati prosvjed ili bilo koja druga kolektivna akcija poput peticije. K tome, umirovljenici se vežu za neke političke stranke, unatoč činjenici da su upravo te stranke i kumovale njihovom današnjem, za većinu lošem financijskom položaju. Kolo, kolo, naokolo…
Drenka Gaković
