Baš u ovim danima kad na sve strane padaju megalomanska predizborna obećanja i velike brojke, treba podsjetiti da se malim koracima daleko stiže, da se na naizgled nebitnim stvarima mijenja svijet. Pamtim kad smo kao predstavnici starijih osoba sudjelovali u izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe RH od 2016. do 2020. godine te uspjeli izboriti da se uvede nacionalna naknada za starije od 65 godina, tada nazvana „nacionalnom mirovinom“, kao institut koji danas ima više od 120 zemalja u svijetu. Taj institut je jedan od jamstava granice nacionalne socijalne zaštite prema Preporuci 202 Međunarodne organizacije rada iz 2012. godine kojom je propisana potreba osiguranja osnovnog socijalno zaštitnog prihoda na nacionalno definiranoj minimalnoj razini za starije osobe.
Tada smo prihvatili da se u Zakonu o nacionalnoj naknadi, koji je u prvoj varijanti izašao već 2021., stavi uvjet od 15 godina neprekinutog prebivališta u zemlji, no Ministarstvo je inzistiralo na 20 godina i na mizernoj naknadi. Posljedica je bila da je umjesto nekih pedesetak tisuća očekivanih korisnika, ostvaren vrlo nizak broj korisnika, koji je npr. u prosincu 2023. iznosio samo 7.278 starijih osoba. A znate li zašto? Zbog previsokog uvjeta neprekinutog prebivališta, zbog preniskog iznosa cenzusa i, što je najbolnije, zbog uvjeta da morate u zahtjev unijeti IBAN svog bankovnog računa. Ili banka, ili ništa. Tako je samo 47 posto podnesenih zahtjeva uvaženo. Smatrali smo da je riječ o pogodovanju stranim bankama, te da bi najsiromašnijima po brdima i ravnicama, prosječnim korisnicima od 73 godine, često jedva pokretnima, naknadu trebali donositi poštari. Nije prihvaćeno.
Onda smo uspjeli postići da se osnuje radna skupina za izmjenu tog zakona i, eto, sada je dovoljno deset godina prebivališta, 300 eura cenzusa po članu obiteljis, a ne morate imati niti bankovni račun. I gle sada, te male izmjene, taj poštar koji ti se penje planinskim cestama ili ravnicama bez stanovnika, odjednom je samo u siječnju povećao broj korisnika na 9.803, a u veljači već na 12.703 osobe. Broj će i dalje rasti, a oni bez prava na mirovinu, iz zabiti i potleušica, bez struje i vodovoda, odjednom će dobiti barem djelić dostojanstva.
Da, budi grm ako ne možeš biti drvo. Ako ne možeš biti autoput, samo budi staza. Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda. Jer po veličini ne pobjeđuješ ili ne uspijevaš, već te male stvari mogu činiti čovjekom. No, sve vlasti kao da ne vide male stvari, već baš na njima uskraćuju najnemoćnije. Mirovine se nepokretnima ne dostavljaju putem pošte, invalidi moraju odlaziti kolicima do bankomata. Sitne stvari čine kvalitetu življenja, pa sada činimo novi mali korak. Od 1,2 milijuna umirovljenika samo ih nešto manje od pedeset tisuća dobiva mirovinu putem pošte. Ostali su izloženi pohlepi banaka, susjeda, rođaka. Zato ćemo se i dalje boriti za tu malu stvar: pravo na poštara koji ti donosi tvoju malu penziju. Na male stvari koje ti vraćaju dostojanstvo. A političke stranke neka mašu velikim zastavama i obećanjima. To im je posao.
Jasna A. Petrović
