Piše: Jasna A. Petrović
U socijalizmu je to bilo zbog socijalnog mira. U ondašnjem mekom totalitarizmu to se zvalo uravnilovka, zgodna izlika za kraljeve i prinčeve socijalizma, one koji su željeli, znali i imali, bez obzira na svoje stvarne sposobnosti. U zamagljenim sferama društvene nadgradnje, da ostanemo u socijalističkom i marksističkom rječniku, uravnilovka je danas snažnija nego ikad. Kako, pitate se? Pitajte sami sebe.
Eto, vi ste radili 20 godina i plaćali poljoprivredni ili obrtnički mirovinski doprinos, a sada biste htjeli mirovinu višu „od susjede“. Nerijetko se tako javljaju umirovljenici koji se ljute što je njihova susjeda, koja ionako ima mirovinu višu od njih, kod usklađivanja dobila veći iznos nego oni. Nije ih briga što je to i ovdje i ondje 5 posto, već oni hoće tzv. linearni iznos povećanja. Ako je susjeda dobila 40 eura, i oni hoće u zrno isti iznos. Nije ih briga je li susjeda završila dva fakulteta, radila komplicirane i odgovorne poslove za visoku plaću i šaltala u državni proračun nemale mirovinske doprinose, te k tome radila 45 godina i dobila za to i bonifikaciju.
Njih je briga što susjeda dobije više. I onda imate onu drugu grupu s dna prihoda, bake koje nisu uopće radile legalno, već uz podizanje djece, samo na crno, a sada primaju nacionalnu naknadu za siromahe. Umirovljenica koja je jedva skupila 15 godina staža za minimalni mirovinski uvjet, smatra da ona treba imati više od 176 eura, barem duplo u odnosu na susjedu koja prima nacionalnu naknadu od 150 eura, a nije nikada radila. Naravno, i jednoj i drugoj to je premalo za preživljavanje, pa po društvenim mrežama ili pred seoskom trgovinom zahtijevaju mirovinu od 700, a neki i od 1.000 eura, i to za sve jednako. Svima isto, to je poruka!
Uravnilovka je ušla i u programe umirovljeničkih stranaka, pa HSU u šoku sluša stručnjake koje je sam okupio na okruglom stolu, koji mu kažu da su ipak skloniji usklađivanju mirovina prema postotcima, tj. onima koji su dulje radili i plaćali više doprinose, pravedno je dati više. „Siromasi“ traže iste penzije za sve, jer kruh košta isto za svakoga. Istu tzv. linearnu politiku usklađivanja mirovina zagovara i umirovljenički blok „Umirovljenici zajedno“, što sigurno većina siromašnijih umirovljenika pozdravlja, pa bi im svima taj populizam mogao donijeti koji glas na izborima.
Iako je egalitarizam bio ispisan na zastavama demokratskih pokreta, on nije propisivao da svi trebaju imati zelene oči i biti jednako visoki. Niti da moraju imati istu plaću za različiti rad. Od egalitarnosti do utilitarizma velik je put. Temeljna težnja utilitarizma jest najveća sreća najvećeg broja ljudi. To je misao koja ih vodi; što je moguće većem broju ljudi treba osigurati što je moguće veću količinu sreće. Stoga motto utilitarizma glasi najveća sreća najvećeg broja. Tako bi ispalo da treba uzeti ukupnu masu raspoloživu za mirovine i podijeliti je na jednake dijelove. Tako će veći broj ljudi biti (donekle) sretan.
Što vi kažete, da je u redu imati istu mirovinu ako niste radili, radili ste 15 godina ili čak 45? Kažete li da nam treba povratak u nerealizirani komunizam?
