U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formulirajte vaše želje i budite ponizni i radosni kad ih ostvarujete.” Htjela sam napisati „ponosni”, ali sam zabunom napisala „ponisni” i lektor je pretpostavio kako sam htjela napisati „ponizni”. Pretpostavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan” (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, možda i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako patriotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).
Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i moraju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice.
A sada malo jezično tumačenje, prema knjizi „Rječnik hrvatskog jezika” Vladimira Anića (izdavač „Novi Liber” 1991.) poniziti 1. (koga, što) zlonamjerno umanjiti čije značenje, uvrijediti, povrijediti čiji ugled ili dostojanstvo; 2. (se) dovesti se u nedostojan položaj.
Mislim da će se svi složiti da ne trebamo biti ponizni i da ipak trebamo biti ponosni na svoje živote, jer, ma kakvi oni bili, oni su naši. Mi ćemo s njima rukovoditi dok nam mentalne i druge sposobnosti budu u mogućnosti.
Cijeli naš život proživimo zadovoljavajući zapravo uvijek i prije svega svoje želje. I upravo te naše želje su motivacija za aktivnosti i tijekom cijeloga života. Ostvarivanje želja čovjek mora strogo i ozbiljno kontrolirati, jer postoje određena društvena pravila. Pojedinac ne smije ugrožavati realizacijom svojih želja druge ljude oko sebe, mora se prilagoditi grupi u kojoj živi. No, grupa ima svoje zakonitosti i pravila koja svaki pojedinac mora uvažavati. Ne može se ugrožavati drugog čovjeka radi ispunjavanja vlastitih želja i ciljeva. Zapravo cijeli život i ljudsko postojanje moguće je uspješno i sretno provesti samo ako zadovoljavajući vlastite želje pomažemo i drugima ispunjavanje i njihovih. Živjeti u skladu s društvenim normama i zakonima zajednice učimo cijeli život. Zato budimo na njih ponosni, jer samo ponosni ljudi mogu biti i sretni ljudi.
Mislim da u životu ne trebamo biti ponizni, već dostojanstveni i ponosni na ono što radimo, kako organiziramo svoj život u obitelji i društvu i što smo sve uspjeli unatoč mnogim problemima, usponima i padovima tijekom života.
Poniznost u starosti teže se podnosi nego u mladosti, jer kad je čovjek mlad ima daleko veću mogućnost izbora za poboljšanje kvalitete života, psihički je snažniji i lakše se prilagođava promjenama.
Umirovljenici i starije osobe vrlo teško podnose omalovažavanja i poniženja koja doživljavaju gotovo svakodnevno u obitelji i u društvu. Znamo da je gotovo pola umirovljeničkog korpusa vrlo siromašno (52 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije siromaštva), znamo da svaki ima prosječno najmanje tri kronične bolesti, da često žive sami ili pak da im članovi obitelji nisu u mogućnosti pomoći, jer imaju male plaće ili su nezaposleni, a najnovija pošast je odlazak mladih u druge zemlje „trbuhom za kruhom”, pa ostaju sami što psihički najteže podnose.
I društvo nas svakodnevno ponižava, jer govori se da ima previše umirovljenika, pa da ne možemo imati veće mirovine. Nameće nam se krivnja da smo prekratko radili, ali nijedan umirovljenik nije stekao mirovinu mimo propisa koji su tada bili važeći, a upravo je obrambeni rat također regrutirao nove, relativno mlade umirovljenike.
No, moramo se podsjetiti kako smo nakon rata privati- zirali i ono što se nije trebalo, a nešto čak ni smjelo. Gospodarski je razvoj stagnirao. I došla je nova mirovinska reforma. Iako se gotovo sve mirovine još uvijek isplaćuju iz sredstava prvog mirovinskog stupa za povećani broj umirovljenika, uplaćuje se u prvi mirovinski stup pet posto manje (to je sada privatna štednja novih umirovljenika, a našu su štednju „potrošili” naši roditelji za svoje mirovine). Sada mi to ispaštamo! Tko nam je kriv što nismo znali štedjeti! Tada smo bili ponizni, a danas smo poniženi. Jedino što nam sada ostaje je da sami sačuvamo svoj ponos i dostojanstvo!
Sada govorimo često i o zdravstvenom turizmu i o organizaciji zimovanja stranih umirovljenika u našim toplicama ili u hotelima na moru, jer oni to mogu. Oni će prezi- mjeti ovu zimu u udobnosti naših hotela na moru i lječilištima, a i mi ćemo preživjeti u slabo ugrijanim stanovima, ali toplim tramvajima, udrugama, knjižnicama, city centrima. Žilav smo mi narod.
Promjene zakona o mirovinskom sustavu nastoje to ublažiti za one najniže mirovine jednokratnim povećanjem, a za ostale više manje se neće ništa promijeniti. Ostaju usklađivanja dva puta godišnje prema indeksu rasta cijena i prosječne plaće, umirovljenici će moći raditi uz zadržavanje mirovine uz puno više „kozmetičkih” promjena. Sve to je nedovoljno za dostojanstven život, no ponos nam nitko ne može oduzeti.
