Prije dva mjeseca prihvatili smo nove oblike ponašanja i sadržaj naših aktivnosti prilagodili„novom normalnom”. Nadali smo se da će uskoro biti bolje, da će se vratiti neki potisnuti oblici ponašanja. Očekivali smo odmor od napetosti. Mladi su jedva dočekali zaslužene praznike od zbunjujuće nastavne godine i prihvatili rezultate bez obzira na želje. Neki su smatrali da sada imaju pravo na nerealizirana maturalna putovanja i ljetna uzbuđenja. I gle sad: ludi provodi na moru i „partijanja” u noćnim klubovima doveli su do povećanja broja zaraženih Covidom-19, a što je značilo skraćenje radnog vremena istih ili ograničenje broja prisutnih.
Počelo je dugo očekivano ljeto i vrijeme godišnjih odmora. Epidemiološka situacija bila je zadovoljavajuća u odnosu na mnogo drugih zemalja i prevladala je ponovno radost. Hrvatska je tako postala poželjna zemlja za mnoge turiste. Pogrešna je bila percepcija dobre epidemiološke slike koja je bila rezultat prilagođenog, vrlo strogog ponašanja. Mnogi su se opustili, zaboravili na maske i držanje određene distance. Mladi su se prepustili ludostima ljeta i odjednom se počela srozavati naša dobra epidemiološka slika.
Uslijedila su zatvaranja noćnih klubova i drugih okupljališta mladih. Od korone obolijevaju najviše mlađe osobe, ali najlakše podnesu bolest ili čak i nemaju simptome bolesti. Za nas starije bolest ima teže oblike i često završava smrću. Mladi su odmah počeli naglašavati da se donose ponekad prestroge mjere zbog malog broja starijih koji ionako trebaju umrijeti. Počelo se uspoređivati i broj umrlih od karcinoma koji je jednak ili čak u nekim zemljama i manji od umrlih od korone.
Zbog zatvaranja nekih ugostiteljskih objekata javili su se i poslodavci koji ne mogu ostvarivati dobit, a i zaposlenici dobivaju otkaze i ostaju bez posla. I vrlo brzo agresija se prenijela na nas starije. Mladi su postali agresivni jer smatraju da zbog starijih osoba oni nemaju prava na život i zabavu koju zaslužuju nakon radne godine. Zbog toga padale su ozbiljne uvrede na račun starijih. U nekim zemljama organiziraju se i javni prosvjedi upravo protiv nekih ograničenja koja smatraju kršenjem ljudskih prava – prava na rad, prava na slobodno kretanje, na izbor zabave, jer misle da time direktno ne ugrožavaju starije osobe.
Neki idu tako daleko smatrajući da treba propisati starijima da ne izlaze iz stanova ako se ne žele razboljeti. Čula sam u autobusu primjedbu jednog mladića koji je rekao da je baki i djedu obećao da će ih voditi na more kad zauvijek nestane korona. Drugi je dobacio i ja ću svoje, ali male su im šanse jer žive s nama u kući i ne mogu se izolirati. Tada sam se sjetila da se stariji mogu izolirati samo u nekim zemljama kao npr. u Švedskoj gdje stariji ne žive s mlađima, jer mladi vrlo rano osnivaju obitelj u vlastitom stanu.
Druga neugodna vijest zadesila je nas umirovljenike objavom usklađivanja mirovina za prvih šest mjeseci ove godine, jer se sada obračun bruto plaće izmijenio. Razlika između ova dva obračuna je vrlo mala, ali je za umirovljenike uvredljiva upravo zbog nevelikog iznosa.
Nesigurnost velikog broja starijih osoba izazivaju nešto duža čekanja na preglede kod liječnika specijalista, a i neka otkazivanja već dogovorenih termina. Zdravstvo je u problemu, jer korona u izolaciju šalje i mnogo liječnika. Cijeli je svijet u nekoj vrsti izolacije. Zatvorene su granice. U gradovima je velik promet, ali na autocestama je daleko skromniji.
Moramo se prilagoditi zatvaranju u naše male svjetove jer pred nama je duga zima. Virus neće još dugo nestati iz naših života. Što reći za starije osobe koje su smještene u dom. Žive u izolaciji vrlo često zbog pojave virusa. Nesretni su jer ne mogu zagrliti članove obitelji, jer su dozvoljeni posjeti samo preko staklenih prepreka. Ne znam ima li strašnijeg osjećaja nego živjeti samoću ili bojati se čak i svog partnera koji svakodnevno ide nabaviti potrebne stvari za preživljavanje. Starenje i starost s koronom nije lijepa, a mladi nam još nameću osjećaj krivnje svojim prosvjedima. Tužno vrijeme za stare.
