Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Nastaje minuta šutnje, neugoda sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi svakome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam znatiželjna”. Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i pokušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unučicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne provesti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća.
Posjetit ću još nekoliko starih i osamljenih prijatelja te nekoliko članova naše udruge, osobito one koji su u domu. To su moji darovi, uz, naravno, obvezno voće, sok, neki kolačić, čaj i kavicu.
Zapravo, doista ću se djelomično odreći gledanja nekih mojih omiljenih emisija ili ću propustiti neki koncert, jer ću se predugo zadržati s nekim u pričanju o prošlosti, jer budućnost ne donosi neka nova uzbuđenja; jednolična je i predvidljiva. Počela sam upravo prije nekoliko dana opet paziti na sadržaj i količinu obroka, jer sam se opustila, nakon perioda dijete za smanjenje „kilograma tjelesne mase” i opet počela debljati, a to, naravno, ne želim.
Dakle zamijenila sam samo teze o odricanju u korizmi, kad je ono u svakodnevnom životu i češće prisutno kod većine ljudi zbog nedostatka novca, a naglasila pozitivan osjećaj darivanja onog najvrednijeg u životu svakog čovjeka – prijateljstva i poklanjanja sebe i dijela svoga vremena drugome.
Na osvješćivanje ovakvog mog pristupa naveo me jedan filmić, koji mi je pokazala naša urednica (ponekad idejna savjetnica), a radi se o siromašnom dječaku koji je imao svoju kutijicu za užinu praznu i zbog toga se sramio. Dok je bio vani, djeca iz razreda u kutiju su mu stavili od svojih užina po zalogaj i tada su svi imali jednako. Za sve je to bio sretan doživljaj! Osobito za darivatelje.
Ustvari, za malo vlastitog odricanja poklanjamo drugome veliku sreću i veselje.
I sada pitanje svih pitanja! Svi se vjernici odriču u korizmi nekih svojih poroka, najčešće sam se godinama naslušala „zdravih” osobnih odricanja (interesantno i sada su to „top” poroci), kao što su jelo i piće, pušenje, previše gledanja televizije ili kod mlađih igranje igrica na mobitelima. Mogu li se sada odjednom svega toga odreći, a dio toga i dio sebe darovati drugome?
Korizma je vrijeme da očistimo djelomično svoje tijelo i svoje misli, ali ne samo to, vrijeme je da naučimo dobrotu dijeliti i darivati drugima. Svako odricanje u našu korist trebalo bi za uzvrat imati dvostruko više darovanog, a to je najvažnije za mlade članove obitelji, ali i za starije i siromašne, odnosno za sve one u potrebi.
Uz sve ove savjete, možda je krajnje vrijeme da se svi odreknu tijekom korizme bjesomučno tipkati po svojim mobitelima uvijek i na svakom mjestu.
Kamo god se čovjek okrene vidi ljude sa žicama koje vire iz uha, a čarobna napravica je trenutno u nekom džepu ili u ruci. Neki odsutno gledaju kroz prozor, a oni koji stoje nastoje izvesti neki pokret u ritmu, ako ima mjesta za to. Vidjela sam mladića i djevojku od kojih je svatko imao po jedan krak žice u svom uhu i zajedno su tapkali neki čudan ritam na malom prostoru pored vrata autobusa. Sastaju se dvije prijateljice i sjede u kafiću pored našeg stola i svaka u svom filmu sa svojim mislima i sličicama. Nas tri smo se možda zanijele i smijale se, pa su nas prisutne dame srdito pogledale, a jedna je glasnije rekla „možete vi malo tiše”. U autobusu susrećem i neke mame koje, čim uđu u autobus, djetetu od četiri ili pet godina daju da se igra na mobitelu, kako bi bilo mirno. Osvrnite se u kafićima, tramvajima, autobusima i vidjet ćete mnoge koji sjede ili hodaju kao zombiji u svom svijetu. Zamolite ih da se vrate u sadašnjicu.
Pitam se jesmo li sposobni? Jesmo, ali jesmo li spremni odreći se nečega za dobrobit drugih, a i za svoju korist?
Svakako slijedite svoj put, odrecite se svega što vam smeta. Podarite i dio dobrote s potrebitima, jer ovo je milosno vrijeme. Osim Bogu, neka se čovjek vrati čovjeku i ljudi ljudima.
