Dok smo nedavno, nakon dvije godine pauze zbog korone, proslavili radnički praznik rada na otvorenim prostorima, bivši radnici, danas umirovljenici, mogli su se sa sjetom sjećati nekih davnih druženja i proslava. Mnogi od njih danas jedva preživljavaju s malim mirovinama, pa su tradiciju dijeljenja graha, a u zagrebačkom Maksimiru i zagorskih štrukli, itekako dočekali s radošću. Ipak, to je samo jednodnevna utjeha, jer čitam kako je čak 75 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, dakle, nižih od 3.200 kuna.
Najteže je starijima i bolesnima, ovisnima o tuđoj pomoći. Većina njih žive u stanu sami ili sa supružnikom/com. Iako bi mnogi i sami rado otišli u neki „društveni“ dom, naprosto nemaju dovoljno novaca za plaćanje cijene smještaja. Stoga često o njima skrbe i njihova djece, bilo da su još u radnom odnosu ili su i sami starije dobi i u mirovini. Živimo u skladu s apsurdnim zakonskim odredbama! Tako, primjerice, dok Obiteljski zakon djecu obvezuje na skrb o roditeljima, ni u čemu im stvarno ne pomaže. Djeca koja se brinu o nemoćnim i bolesnim roditeljima, nemaju pravo na slobodne dane, nemaju pravo na bolovanje ni na jedan dan. Postavlja se pitanje kako skrbiti o roditeljima kojima je potrebna njega neprekidno kroz 24 sata? Kako biti uz roditelja kojega iz bolnice vrate kući nakon moždanog udara i mora započeti život od početka? Tko će hraniti i davati vodu vašoj majci koja je slomila kuk?
Znamo da hrvatski zakoni ne predviđaju mogućnost ostvarivanja statusa njegovatelja za starije i nemoćne osobe, iako je Sindikat umirovljenika Hrvatske još 2017. uspio progurati u Strategiju socijalne skrbi za starije osobe uvođenje instituta njegovatelja. Iako je to ušlo u sve Vladine dokumente i obveze, čak ni sada pri izradi novog Zakona o socijalnoj skrbi 2022. godine nisu proveli tu svoju obvezu. Nemamo niti razvijen sustav sveobuhvatne i brze palijativne skrbi. A o hospicijima da i ne pričamo.
Ivana, od nedavno u mirovini, našla se prije dvije godine u bezizlaznoj situaciji. Majci od 86 godina, koja je živjela sama u svom stanu, dijagnosticirana je ubrzana demencija. Dok je bila pokretna, imala je pomoć druge osobe, najprije nekoliko sati dnevno, a kasnije njegovateljicu 24 sata neprekidno. Nakon jednog težeg agresivnog ispada, majka je završila u bolnici iz koje je izašla potpuno nepokretna. I od tada za Ivanu dolaze teški dani.
Njegovateljica, koju je angažirala preko jedne agencije, odlazi, a Ivana je prinuđena s majkom biti danji i noću. U toku dana dolazila je pomoći medicinska sestra, a navečer joj je prijateljica pomagala majku smjestiti u krevet. Ivana i njezin muž proveli su mnoge sate u razgovoru tražeći izlaz, ali stalno su se vrtjeli u začaranom krugu, jer od mirovina nisu mogli osigurati smještaj u nekoj ustanovi. Ivana, koja se brinula o majci do njezine smrti krajem prošle godine, kaže da je bilo dana kada je bila očajna, kada je nezaustavljivo plakala, kada nije imala vremena za sebe i za svoga muža koji je također brinuo o starijim članovima svoje obitelji nekoliko puta u tjednu.
Neformalna, obično obiteljska pomoć, može biti od obavljanja osnovnih svakodnevnih aktivnosti (kuhanje, hranjenje, odijevanje, pomoć kod ustajanja iz kreveta, pomoć kod osobne higijene itd.), što i nije mali posao. Kod nas najčešće supruge pomažu supruzima, dok je rjeđe obrnuto. Također, češće o roditelju skrbe kćerke, a manje sinovi, potom drugi članovi obitelji, a tek na kraju prijatelji i susjedi.
Stanka je bila stožer obitelji u dalmatinskom gradu, neprekidno je, uz posao, čuvala djecu, dodatno zarađivala, skrbila o suprugu kad je dobio moždani udar. I onda je i ona došla na red. Samo je pala i onemoćala. Iako je brzo progovorila, suprug je ocijenio kako on nije u stanju o njoj brinuti i smjestio ju od ušteđevine u privatni dom za 5.000 kuna mjesečno, a penzija joj je samo 2.100 kuna. A dvoje djece, svako u svojem gradu i sa svojom familijom, uredno je nazivaju na telefon. I onda su udruženo zaključili kako oni nemaju taj novac za oporavak u domu, pa su je vratili u stan. Srećom kuća ima lift. Stanka kaže da joj je u domu bilo dobro, i kod kuće je dobro. Polako hoda uz pomagala, obilazi je patronažna sestra. To je tipična hrvatska priča.
Ili ovaj drugi slučaj: supružnici, Josip i Tonka, nakon odlaska u mirovinu odselili su se u vikendicu na periferiji Zagreba. Oni su s dvije mirovine, kao i djeca s dobrim plaćama, mogli financijski osigurati pristojnu njegu u kući za Josipa kada je obolio od karcinoma. Do kraja života, sredinom prošle godine, imao je plaćene njegovatelje i medicinsku pomoć i bio okružen članovima obitelji. Kažu da je umro sretan i u miru.
Nove generacije starijih ljudi sve su dugovječnije, zdravije, obrazovanije, ali zato i zahtjevnije što se tiče kvalitete življenja. Oni se suočavaju s novim izazovima, tjelesnim i psihološkim, s kojima se njihovi roditelji nisu morali suočavati. Neki ne žele, a neki si ne mogu priuštiti boravak u institucijama poput domova za starije i nemoćne. Svakodnevno možemo čuti razne primjere kada djeca moraju, sami ili uz pomoć plaćenih njegovatelja, pomagati svojim roditeljima. Bilo da se radi o njezi pokretnih ili nepokretnih starijih osoba. Prepušteni su snalaziti se sami i prema svojim financijskim mogućnostima. Nažalost u protekle dvije godine, u vrijeme pandemije korone, često smo bili svjedoci obezvrjeđivanja života starijih ljudi. Pa se tako, primjerice, moglo čuti za nekoga tko je umro s 80 ili 90 godina da sigurno nije umro od korone, jer bi ionako umro u tim godinama. Riječi, riječi. A gdje je društvena skrb, organizirana pomoć? Malo sutra.
Drenka Gaković
