Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „siječanjska depresija”. Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva posjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješno završenog fakulteta i nakon desetogodišnjeg uspješnog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarnosti”. Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretjeranog izgaranja na poslu”, dao je otkaz i povukao se u sebe. Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svoje probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privremeno potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija”.
Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologinja nezaposlena. Majka sad traži „vezu” za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu” jer nije joj jasno da mladi nemaju mogućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mnogo drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju”.
Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obrazovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije često pozivan na informativni razgovor.
Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potrebe npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari roditelji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situacije, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije.
S druge strane mnogo majki i poneki otac dođu potražiti savjet kako da sami u obitelji pokušaju riješiti probleme koji nastaju u komunikaciji s odraslom djecom. Naime djeca traže materijalnu pomoć za kupovinu stana, za školovanje svoje djece, traže diobu stečenih dobara roditelja jer, kako neki kažu, „ne mogu čekati da oni umru” tebi već sada željeli riješiti neke svoje „probleme” i potrebe. Istovremeno, djeca ne vrše samo pritisak na roditelje da podijele imovinu, nego su i vrlo česte, a ponekad i vrlo žestoke svađe među braćom i sestrama, jer su u pravilu i nekritični i pristrani i traže svatko za sebe više. U prvi plan stavljaju svoje potrebe, a ponekad i želje, a navode i svoje eventualne doprinose u pomoći bilo mlađoj braći ili roditeljima. Svojim roditeljima „nabijaju” osjećaj krivnje ako žele sami zadržati npr. stan u kome žive jer drže da je „prevelik” za same roditelje. Još je gore kad mladi zaključe da je najbolje samog roditelja smjestiti u dom bez obzira na zdravstveno stanje i želju da ostane živjeti u vlastitom domu.
Znam mnoge majke koje su nakon smrti supruga, imajući u vidu potrebe i želje
vlastite djece, podijelile imovinu na koju nije ni jedno dijete imalo ozbiljniju primjedbu. Problemi su počeli vrlo brzo nakon podjele, a osobito kad je dvoje ili više djece trebalo koristiti istu nekretninu npr. vikendicu problem je bio u vremenu korištenja, u razmještaju namještaja, o plaćanju režijskih i drugih troškova održavanja, o prostoru za boravak majke. Majka više nije formalni vlasnik, već samo traži mogućnost korištenja. No onda djeca počnu postavljati uvjete: da ljetuje s maloljetnom unučadi, da za njih kuha i pazi ih, što s obzirom na godine nije mogla pristati. Sada ide s umirovljenicima u organizirano ljetovanje. Djeca pak ljetuju u obiteljskoj vikendici i nisu zadovoljna podjelom, a ona se osjeća krivom.
U pravilu savjetujem svim starijim osobama da upravljaju sami vlastitim životom i imovinom dok mogu, ali naglašavam da postoje i posebnosti i iznimke. Upravo zbog nekih emocionalnih odnosa prema djeci o svojim se postupcima i odlukama uvijek treba posavjetovati sa stručnjacima – psihologom i pravnikom. I koliko god često mislimo da nas mladi ne razumiju i da nas ne trebaju, ipak iskustvo govori da smo za svoju djecu bez obzira na njiihovu i našu dob uvijek njihovi roditelji. I uvijek im trebamo pomoći.
Tako ćemo već sutra, moje kolegice koje volontira- ju pomažući strijim osobama na bezbroj različitih načina i ja, obavljati poslove u Sindikatu umirovljenika, a onda ćemo odjuriti na nove zadatke kao mame, bake, svekrve, punice, prijateljice ili samo dobre susjede, pa i samo kao dobre osobe.
Uvjerena sam da ćemo dok živimo uvijek biti dobre mame… jer biti majka je poslanje, a ne poziv ili posao.
