Dobitnici ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju trojica su znanstvenika koji su, svaki na svoj način, razbili neoliberalni mit da rast minimalne plaće uzrokuje gubitak radnih mjesta odnosno pad zaposlenosti, što svakako ide na ruku borbi europskih sindikata za adekvatnu minimalnu plaću.
Da, ovo je utoliko zanimljivije jer se događa u vrijeme kad je Europski parlament podupro inicijativu za izradu direktive o minimalnoj plaći po jedinstvenom obrascu i o tome uputio izviješće Europskoj komisiji te time otvorio vrata za ‘trijalog’ pregovora s Komisijom i Vijećem, na temelju tog izvješća. To je usvojeno 25.11.2021. godine velikom većinom od 443 glasa za u odnosu na 192 protiv.
Prijedlog o adekvatnoj minimalnoj plaći je trenutno najvažnija politička inicijativa za socijalniju Europu, iako ona u konačnici može voditi i ka izmjenama osnivačkih akata Europske unije, kojima su socijalna prava i sigurnost apsolutno u domeni odlučivanja zemalja članica. Međutim, ono što možemo očekivati je da će zbog balansa socijalnog i ekonomskog interesa, ipak ubrzo doći do donošenja tzv. priopćenja Europske komisije u vezi adekvatnosti minimalne plaće, odnosno nakon toga i do preporuke, kao blažeg dokumenta od direktive. Time bi se potaknula veća pokrivenost radnika pravima iz kolektivnih ugovora, ali i zakonskim propisima, kao i veća stopa sindikalne organiziranosti zaposlenih.
Veće plaće, veće mirovine!
Tim bi se dokumentom utvrdilo i jasna pravila kako bi se osiguralo da će javni novac biti dodijeljen samo onim gospodarskim subjektima koji plaćaju odgovarajuće minimalne plaće, obuhvaćeni su kolektivnim ugovorom i priznaju pravo radnika na organiziranje. Ova pravila trebala bi se primjenjivati i na podizvođače.
Nadalje, izvješće naglašava šire društvene ciljeve minimalnih plaća u doprinosu društvenoj konvergenciji, smanjenju nejednakosti plaća i borbi protiv siromaštva zaposlenih. Kako bi se postigli ovi ciljevi, ojačao bi i preformulirao kriterije koje države članice moraju uzeti u obzir pri određivanju zakonskih minimalnih plaća.
Zašto je to važno i za umirovljenike, odnosno za mirovinske sustave? Prvo, standardiziranje adekvatnije minimalne plaće u svim zemljama članicama pomoglo bi i povećanju izdvajanja za mirovinske sustave kroz mirovinske doprinose. Više novca u mirovinskim fondovima bi omogućilo i otvaranje vrata ozbiljnijim pregovorima o adekvatnijim mirovinama, kao i kreiranju zajedničkog modela „europske” minimalne mirovine, koja bi, pak, u konačnici utjecala na prosječno više mirovine. K tome, svako povećanje plaća u većini zemalja EU utječe i na usklađivanje mirovina prema plaćama. Nadalje, u nacionalnim akcijskim programima agenda bi se proširila i na pitanje siromaštva, a to znači i na bivše radnike s ponižavajućim mirovinama.
Radnici i umirovljenici – prst i nokat
Kako bi narod rekao, radnici i umirovljenici su u međuodnosu kao prst i nokat. Temelj mirovinskih sustava u cijeloj Europskoj uniji, a što bez ikakve zadrške podržavaju svi sindikati, a osobito Europska sindikalna konfederacija, je prvi javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti. Taj model znači da sadašnji radnici doprinosima iz svojih plaća financiraju mirovine sadašnjih umirovljenika, a ujedno i brojne elemente unutargeneracijske solidarnosti.
Novim dokumentom bi se pomaknulo ‘prag pristojnosti’ minimalne plaće – referentne vrijednosti od 60 posto bruto medijalne plaće i 50 posto bruto prosječne plaće. Iako prag još uvijek ne bi bio pravno obvezujući, izvješće snažno sugerira da bi države članice trebale koristiti ove pokazatelje kao široko međunarodno priznate.
Korištenje ovih pokazatelja, međutim, možda neće osigurati da minimalne plaće dopuštaju pristojan životni standard, budući da ovise o nacionalnoj raspodjeli plaća. U Portugalu je, na primjer, minimalna plaća bila 65 posto medijana, ali ipak se smatra da je preniska za osiguranje pristojnog životnog standarda. U Hrvatskoj je 60 posto medijana plaće (4.680 kuna), što je daleko više od hrvatske linije siromaštva (2.927 kuna), dok aktualna minimalna bruto plaća iznosi tek nešto manje (4.250 kuna).
Hrvatska nema minimalnu mirovinu
Hrvatske plaće ipak se polako penju, za razliku od mirovina kojih je čak 65 posto ispod hrvatske linije siromaštva. Stoga ne čudi da je Sindikat umirovljenika još prije deset godina u svom glavnom programu rada čvrsto odredio da minimalna mirovina treba iznositi 40 posto minimalne bruto plaće kao osnovu (1.700 kuna za prvih 15 godina radnog staža), a na to se dodaje vrijednost jednog AVM (aktualna vrijednost mirovine = 71,53 kune), što bi za umirovljenika sa 40 godina odrađenog radnog staža iznosilo 3.488 kuna, neovisno o dobi umirovljenika. Sada je prosječna, a ne minimalna mirovina, za umirovljenike sa 40 godina radnog staža – samo 3.700 kuna.
Nova socijalnija Europska unija poručuje kako radnici trebaju imati pravo na pravednu i odgovarajuću minimalnu plaću bez iznimke, a FERPA/Europska federacija umirovljenika i starijih osoba u svom Manifestu od listopada ove godine poručuje kako umirovljenici u svim zemljama moraju jednako tako kao i radnici plaće, imati standardiziranu minimalnu mirovinu. Hrvatska je to imala do 31.12.1998. godine, kada se ona ukinula i uvela tzv. najniža mirovina. Današnji statistički pokazatelji su zabrinjavajući, jer je prosječna najniža mirovina svih 271.404 umirovljenika koji je primaju – 1.782 kune, dok bi, da je zadržana minimalna kakva je bila prije, primali prosječno 2.971 kunu! Vrijeme je, dakle, za promjene, kakve je vizionarski zamislio Sindikat umirovljenika Hrvatske još prije desetak godina.
Jasna A. Petrović
